“Tako mi Allaha, kad bi malo dijete bilo moj komandant, ja bih ga poslušao.” Allahova sablja – Halid b. Velid.
Piše: Mithad R. Ćeman
Zejd b. Eslem prenosi od svoga oca da je Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, jednog dana rekao svojim drugovima: “Šta biste vi voljeli da imate?” Jedan od njih je rekao: “Ja bih volio da imam punu ovu sobu srebrenjaka pa da ih sve udijelim na Allahovom putu!” Drugi je rekao: “A ja bih volio da imam punu ovu sobu zlatnika pa da ih sve udijelim na Allahovom putu!” Treći je rekao: “Ja bih volio da imam punu ovu sobu dragulja pa da ih sve udijelim na Allahovom putu!” Omer, radijallahu anhu, rekao je: “A ja bih volio da imam punu ovu sobu ljudi poput Ubejde b. El-Džerraha, Muaza b. Džebela, Huzejfe b. El-Jemana, pa da ih sve upotrijebim u pokornosti Allahu”, tj. da ih postavim kao namjesnike u raznim mjestima pa da upućuju ljude na istinu, da ih uče propisima vjere, predvode u namazu, presuđuju u njihovim sporovima po pravdi, pa da budu istinski namjesnici.
U duhu ovog događaja i sam se ponekad zapitam šta bih u ovom trenutku najviše volio? Ono što mi preovladava jeste da bih volio da je Sandžak pun ljudi poput Halida b. Velida! Iako bi mnogi pomislili da je odabir Halida zbog njegove hrabrosti i umijeća ratovanja ipak to nisu jedini razlozi.
Halid b. Velid je bio vojskovođa u vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatim je bio glavnokomandujući muslimanske vojske za vrijeme vladavine Ebu Bekra, radijallahu anhu. Halifa Ebu Bekr je umro. Njegova oporuka je bila da poslije njega halifa bude Omer. Bila je to njegova posljednja želja. I zaista Omer je postao halifa. Bilo je to 22. avgusta 634. godine (22. džumadel ahira 13. godine po Hidžri). Istoga dana je novi halifa izdao naredbe da se Halid smjeni sa mjesta glavnokomandujućeg muslimanske vojske u Siriji i da se na njegovo mjesto postavi Ebu Ubejde.
Historičari spominju da narod nije bio zadovoljan ovom odlukom a da je Halid po primanju vijesti rekao: „Neka se Allah smiluje Ebu Bekru. Da je on živ, ovo se ne bi dogodilo.“ Takođe se prenosi da je te noći Halid plakao za Ebu Bekrom. Sljedećeg jutra vojska je sakupljena da bi se objavila promjena halife i promjena komandanta u Siriji. Ako je i bilo ozlojeđenosti ili gorčine u Halidovom srcu, on to nimalo nije pokazivao. Samo je kratko rekao: „Ebu Bekr je umro, Omer je novi halifa i mi ćemo mu biti pokorni.“ (Vidjeti: El-Ja’kubi u Tarihu i El-Vakidi u Futuhu-š-Šam).
Kada bi glavnokomandujući armije bio smijenjen, on obično više ne bi uopće služio, a ako bi i služio, onda to više ne bi bilo u istoj jedinici. Međutim u ovom slučaju vidimo nezabilježeni fenomen. Najveći general toga vremena spreman je služiti u nižoj jedinici sa istim žarom kao što je služio kao glavnokomandujući. Ova spremnost pokazuje duh tadašnjih muslimana i tajnu zašto su postigli uspjeh i pobjedu. (Vidjeti: general Agha Ibrahim Akram, Halid ibn Velid, radijallahu anhu, str. 401.-406.).
Korist zajednice ispred lične koristi
Navedeni događaj divan je postupak i nesvakidašnji primjer koji je ostavljen budućim generacijama kao nadahnuće da se uvijek da prednost zajedničkoj koristi nad ličnom. Bošnjaci u svojoj historiji imaju svijetle primjere onih koji su žrtvovali svoje živote stajući u odbranu svoga naroda. Mnogo je onih koji su djelovali iz pozadine i bili spremni da se zaslugama njihovog rada i dostignuća kite drugi samo ukoliko to vodi prema postizanju zajedničkih ciljeva i koristi. Ne smijemo pribjeći rušenju ili ugrožavanju već postojećeg radi svoga egoizma, sujete ili ličnih ambicija.
Zbunjivanje javnosti
Svaki javni radnik mora voditi računa o javnom mnijenju i tome kako će šire mase shvatiti i prihvatiti njegove izjave ili postupke. Upravo je to ono što nas je podučio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je objašnjavao razloge tolerisanja prisustva munafika koji su rovarili unutar muslimanske zajednice da je to iz razloga kako nevjernici ne bi rekli da Muhammed ubija svoje drugove. Zatim isti razlog je zbog čega naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vratio Kabu na temelje Ibrahima, alejhis-selam, već je ostavio na temeljima na kojima su je renovirale Kurejšije Mekke, pa je rekao da su ljudi taze, skoro ušli u vjeru, te se boji da neće shvatiti taj postupak. Pobojao se da će ljudi razumjeti da je to skrnavljenje Kabe.
Tražiti hljeba preko pogače
Ukoliko budemo posmatrali našu stvarnost kroz prizmu navedenog vidjet ćemo da često upadamo u suštu suprotnost. Dok su ranije generacije skrivale probleme i nedostatke mi danas javno nastupamo i dajemo izjave u kojima iznosimo optužbe i konstantacije koje nismo u mogućnosti dokazati a tim izjavama samo zbunjujemo narod i izazivamo razočarenja kod njega i izazivamo averziju prema vjerskim službenicima i islamskim obilježijima. To se sve događa i pored toga što nam je omogućen rad i pruženi su nam fenomenalni uslovi za širenje i govor o vrijednostima islama, što je osnovni zadatak vjerskih službenika. Pored tradicionalnih minbera i ćurseva otvorene su katedre, elektronski i štampani mediji, zatim radio i televizija i sve to bez ikakave recenzije dato na raspolaganje onima koji imaju nešto ponuditi široj javnosti. Umjesto posvećenosti tome mi često, zbog nerealnih apetita i ambicija i stremljenju prema pozicijama čijim potrebama teško možemo odgovoriti i udovoljiti, pribjegavamo širenju informacija koje se ne mogu prihvatiti izuzev kroz prizmu hadisa kojeg prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada bi ljudima bilo davano na osnovu njihovih optužbi, oni bi od drugih ljudi tražili i krv i imovinu, međutim, tužitelj treba dokazati, a optuženi ima pravo na zakletvu.” (Hadis je dobar / hasen, bilježi ga El-Bejheki, 10/252; i drugi u ovom obliku, dok su neki dijelovi zabilježeni u dva Sahiha, kod El-Buharije br. 2514, 2668 i 4552; kod Muslima br. 1711)
Trebamo se zapitati da li naše djelovanje donosi korist muslimanskoj zajednici ili ne? Trebamo se zapitati koliko u našim sporovima postoji ličnih prohtjeva? Koliko su naši postupci na temeljima univerzalnih i opšte prihvaćenih načela? Da li se vladamo po principu da onaj koji nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Allahu? Koliko u svome životu tražimo hljeb preko pogače?
Takvi postupci otkrivaju i pokazuju duh današnjih muslimana a bojati se da taj duh neće donijeti ništa dobro ni pojedincima ni zajednici.
