Na osnovu navedenog možemo zaključiti da učešće vjerskih lica u političkom životu može biti pohvalno, a nekada i obavezno djelo. Još ako se uzme u obzir da sistemi u kojima živimo daju pravo svakom građaninu da bira i bude biran, onda trebamo učestvovati i dati svoj doprinos.
Piše: Mithad R. Ćeman
Svi zakoni i sve vlade, sve skupine i svi pokreti tvrde da žele idealno društvo i prosperitet za građanstvo. Iako se razumijevanje tih težnji razlikuje zavisno od skupine, ipak postoje skup univerzalnih vrijednosti na koje se svi pozivaju pa makar ih i ne prihvatali u potpunosti, uzimajući u obzir opći stav čovječanstva po pitanju vrednovanja istih. Od tih univerzalnih vrijednosti jesu: zaštita života, zaštita vjere, zaštita časti, zaštita porijekla i zaštita imetka – vrijednosti koje predstavljaju pet poznatih principa koje šerijat štiti, garantira i stimulira. Sada se postavlja pitanje: Tokom kojeg perioda u historiji čovječanstva je postignut najveći prosperitet i najveći napredak društva?
Izučavajući historiju, da se zaključiti da je zlatno doba čovječanstva bilo kod Israelćana tokom vladavine vladara poslije Musaa. Naravno, i u periodu našeg ummeta tokom života i vladavine Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih pravednih i upućenih halifa Ebu Bekra Es-Siddika, Omera b. El-Hattaba, Osmana b. ‘Affana i Alije b. Ebi Taliba, neka je nad svima njima Allahova milost i zadovoljstvo, vladalo je blagostanje i prosperitet, ali ćemo, ako Bog da, tretirati samo prvi period navodeći neke podatke i karekteristike njihove vladavine, a zatim ću, ako Bog da, navesti glavni razlog njihova uspjeha.
Jošu’a b. Nun b. Efraim b. Jusuf b. Ja’kub b. Iskah b. Ibrahim, alejhimus-selam, spomenut je u Kur’anu kod riječi Uzvišenog: „I kad Musa reče momku svome…“ (El-Kehf, 60.), i: „I kada se udaljiše, Musa reče svom momku…“ (El-Kehf, 62.), a u hadisu kojeg je zabilježio imam Buharija od Ubejja b. Ka’ba da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio da se ovdje radi o Jošu’i ibn Nunu. Nema razilaženja oko toga da je ovaj čovjek bio vjerovjenik poslije Musaa i on je onaj koji je Izraelćane izveo iz pustinje i poveo ih prema Jeruzalemu i za njega se kaže da se borio protiv trideset i jednog šamskog vladara i da je radi njega zaustavljeno kretanje Sunca. Osvojivši Jeruzalem, Izraelćani su se nastanili u njemu, zajedno sa Božijim Poslanikom Jošu’om, koji im je sudio po Allahovoj knjizi Tevratu, sve dok ga Allah nije uzeo Sebi, u sto dvadeset sedmoj godini života. Dakle, nakon Musaa on je živio još dvadeset sedam godina. (Vidjeti: Hafiz Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, Aktivna islamska omladina, Zenica, 1999., str. 480.-485.)
Hezekijel b. Buzi b. El-Adžuz, alejhis-selam, spomenut je u Kur’anu u riječima Uzvišenog: „Zar nisi čuo o onima koji su iz straha od smrti, iz zemlje svoje pobjegli – a bijaše ih na hiljade. Allah im je rekao: ‘Pomrite!’, a poslije ih je oživio. Allah je, zaista dobar prema ljudima, ali većina ljudi ne zahvaljuje.“ (El-Bekare, 243.). Mnogobrojne su predaje koje potvrđuju da je Uzvišeni oživio ovu veliku skupinu radi Svoga vjerovjesnika Hezekijela, alejhis-selam, kako bi mu pokazao način i moć proživljenja ljudi. Kada je Hezekijel, alejhis-selam, umro, Israelćani su zaboravili na zavjet dat Allahu, pa su počeli činiti velike grijehe, između ostalog i obožavati kipove. (Vidjeti: Hafiz Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, Aktivna islamska omladina, Zenica, 1999., str. 515.-517.)
Samuel b. Bali b. Alkame, alejhis-selam, spomenut je u suri El-Bekare, 246.-251., u ajetima u kojima Allah govori o onima koji su od svoga poslanika tražili da im odredi vladara, vojskovođu kako bi se borili za svoja prava i za svoju zemlju, pa kada im je vladar određen, odbili su ga i većina se nije pokorila. Većina mufessira smatra da se pod pomenutim vjerovjesnikom u ovim ajetima misli na Samuela, alejhis-selam. Zahvaljujući blagoslovu ovog dobrog čovjeka, Taluta, koji je vladao njima, a kojeg je imenovao Samuel, alejhis-selam, Allah im je vratio kovčeg, ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili, koji je ranije bio nestao. Zahvaljujući njemu, pobjeđivali su svoje neprijatelje.
Davud b. Iša b. Uvajd b. Abir b. Selmun, alejhis-selam, bio je Allahov rob, poslanik i vladar na području Jeruzalema. Inače, spomenut je na mnogim mjestima u Kur’ana, a između ostalog: „I Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade vlast i mudrost i nauči ga onome čemu je On htio.“ (El-Bekare, 251.) ili: „I učvrstili smo carstvo njegovo i dali mu mudrost i spsobnost da rasuđuje.“ (Sad, 20.). Navodi se da je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, ovo protumačio: „Dali smo mu veliko carstvo i izvršnu vlast.“ Takođe je spomenut: „O Davude, Mi smo te namjesnikom na zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede sa Allahovog puta!“ (Sad, 26.). Davud, alejhis-selam, je živio stotinu godina i bio je omiljen u svom narodu tako nakon Musaa i Haruna među Israelćanima nije niko umro da su ga više žalili od Davuda, alejhis-selam. (Vidjeti: Hafiz Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, Aktivna islamska omladina, Zenica, 1999., str. 530.-545.)
Sulejman b. Davud b. Iša, alejhimas-selam, bio je Allahov vjerovjesnik i sin Allahovog vjerovjesnika. Spomenut je u riječima Uzvišenog: „I Sulejman naslijedi Davuda i reče: ‘O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičje glasove i svašta nam je dato. Ovo je, zaista, prava blagodat.’“ (En-Neml, 16.), tj. naslijedio ga je u poslanstvu i vlasti, a ne u imetku, jer je Davud imao i drugih sinova, pa imetak nije mogao naslijediti samo Sulejman. Pored navedenog ajeta, Sulejman se spominje na još mnogim mjestima u Kur’anu u kojima se opisuje vlast koju je posjedovao ovaj poslanik, poput: vladavine nad ljudima, džinnima, životinjama, ali i vladavine nad vjetrom. Ta veličanstvena vlast je produkt uslišene dove Sulejmana, alejhis-selam: „Gospodaru moj, oprosti mi i pokloni mi vlast kakvu niko nakon mene neće imati.“ (Sad, 35.). Veličinu njegove vlasti dokazuju i ajeti koji govore o Sulejmanovoj, alejhis-selam, smrti: „A kad smo odredili da umre, crv koji je bio rastočio štap njegov – upozorio ih je da je umro, i kada se on srušio, džinni shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozrijeti mogli!“ (Sebe’, 14.). Sulejman, alejhis-selam, živio je pedeset dvije godine, a vladao četrdeset godina, plus godinu dana poslije smrti, na šta aludira prethodni ajet. Naime, Sulejman, alejhis-selam, izdao je naređenja džinnima koji su se morali pokoriti iz straha, čekajući njegovu smrt. Allah je dao da Sulejman, alejhis-selam, umre oslonjen na svom štapu tako da se nije primijetilo da je umro. Pošto tijela poslanika ne truhnu, u takvom položaju je ostao godinu dana dok crv nije rastočio štap njegov, poslije čega se uvidjelo da je mrtav, ali se, također, uvidjelo da džinni ne znaju gajb, nevidljive stvari. Ibn Džerir kaže da je nakon njegove smrti, njegov sin Ruhbaum vladao još sedamnaest godina, a onda je došlo do raspada Izraelskog carstva. (Vidjeti: Hafiz Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, Aktivna islamska omladina, Zenica, 1999., str. 546.-569.)
Karakteristike ove etape i perioda opisuje sljedeći hadis: „Benu Israil su vodili poslanici, kada bi im umro jedan poslanik, Allah bi im slao drugog poslanika.“ (Buhari, hadis 3196.). To je bio period u kojem su se ostvarili najteži i najveličanstveniji ciljevi tih generacija poput:
– Allah im je podario da nasele obećanu zemlju Jeruzalem,
– Allah im je podario da vide čudo zbog oživljenja mrtvih,
– Allah im je podario da posjeduju kovčeg sa ostavštinom Musaa i Haruna,
– Allah im je podario da pobjeđuju svoje neprijatelje, poput Džaluta,
– Allah im je podario da imaju vladara koji vlada i džinnima, životinjama čak i vjetrom…
Kada je prošao taj period prosperiteta i napretka, a prošao je zbog odvajanje vjere od politike, došlo je do njihove stagnacije i propasti. Taj period opisuje sljedeći citat: „Inače, živio je Benu Israil u Palestini. Njima su vladali kraljevi, a po pitanju vjere su ih usmjeravali poslanici. Razdvojili su vjeru od politike tako da su državom upravljali okrutni vladari tirani, njihovi kraljevi su im nanijeli teške nepravde i ponovo ih porobili. Sve se to desilo pošto se počeo širiti grijeh, oholost i neposlušnost prema Allahu, a posebno ih je zahvatio jedan strašan grijeh, grijeh ubijanja poslanika. Ponekad bi za samo jedan dan ubili trojicu poslanika.“ (Vidi: Tarik Suvejdan, Vjerovjesnici i njihovi narodi: pouke i poruke, priredio Senad Ćeman, Živinice, Selsebil, 2003., str. 331.-341.)
Na osnovu navedenog možemo zaključiti da učešće vjerskih lica u političkom životu može biti pohvalno, a nekada i obavezno djelo. Još ako se uzme u obzir da sistemi u kojima živimo daju pravo svakom građaninu da bira i bude biran, onda trebamo učestvovati i dati svoj doprinos. Dobro bi bilo da spomenemo da jedna od definicija sekularizma predviđa da se vjera ne miješa u politiku, ali ni politika u vjeru. Shodno toj definiciji, politika je puno prije vjerskih službenika i institucija, narušila sekularni koncept, miješajući se u organiziranje vjerskog života vjerskim zajednicama, u našem slučaju, konkretno, IZ-a. Sekularizam se danas tako koristi i interpretira da označava ekstremno prakticiranje svjetovnosti koja dovodi do direktnog kršenja ljudskog prava na vjeroispovjest.
Smijemo li biti naivni tako što ćemo poštivati određene sekularne postulate koji nam samo štete, a sami ti sekularisti prelaze sve granice i žele da upravljaju islamskim zajednicama i njihovim vođama direktno vršeći politički pritisak na vjerske zajednice. Ako se mi, vjerske ličnosti, i ne bavimo politikom, ista ta politika itekako se bavi nama.
IDENTITET.LU
