Piše: Mithad R. Ćeman
Bošnjaci se trenutno nalaze u veoma bitnom trenutku svoga postojanja. Najzad smo postali svjesni i sposobni upravljati sami sobom bez kolonizatora na koje smo se skoro bili i navikli. Ostalo je još “samo” da se kolonizatori, stari i novi, naviknu na tu našu samoupravu. Mada, novi porobljivači nisu direktno prisustni u organe vlasti, kako je to bilo u “dobrim” starim vremenima, već se to trenutno radi nešto suptilnije. Danas svjetske sile postavljanjem svojih poslušnika iz naroda ili vrbovanjem postojećih političkih faktora ostvaruju svoje globalne interese. Vrbovanje se realizira političkim podrškama, podmićivanjima, ucjenjivanjima… ali najjeftiniji a mnogo puta i najučinkovitiji način je etiketiranje i širenje raznih kompleksā. Školski primjer ove metode trenutno imamo na primjeru ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine Fahrudina Radončića.
Primjer Američkog pritiska iz bliske prošlosti
Sjećam se mračnog doba SDP-Alijanse, koja je vladala poslije 11. septembra, kada se policija našla pod velikim političkim i diplomatskim pritiskom od strane naših “partnera”. Tadašnja policija, sa ministrom Muhamedom Bešićem (Stranka za BiH) na čelu, kršila je sva moguća prava i zakone. SFOR je sprovodio svojevoljne akcije u kojima je hapsio domaće i strane građane koji nisu imali nikakve veze sa terorizmom i koji su držani bez kontakta sa advokatima i sve je to prošlo bez ikakvih sankcija za odgovorne osobe. Tada su se političari sklonili sa scene dok je Amerika vršila “policijske” (čitaj terorističke) poslove širom Bosne. Čak je bilo zabranjeno i lijepljanje plakata na mjestima predviđenim za to, tako da su dvojica mladića uhapšena zbog plakata “Imaju li muslimanski životi pravo na minut ćutanja?”. Spomenuti ministar je toliko bio informisan od strane “diplomatsko-obavještajnih izvora jedne prijateljske zemlje” da je izjavio kako 70 talibana iz Afganistana dolaze u Bosnu. O ovome su izvještavali i svjetski mediji što je bez sumnje izazvalo veliku štetu za državu. Koliko su ove “prijateljske” informacije doprinijele ugledu bh građana pokazuje i hapšenje novinara Slobodne Bosne Edina Avdića na istanbulskom aerodromu. Na posljetku, kada je Bešić podnio ostavku, Američka ambasada u Sarajevu izrazila je nezadovoljstvo i izjavila da je on bio vodeća ličnost u bosanskoj borbi protiv terorizma – a ta borba se ogledala u tome što im je pomagao u stvaranju atmosfere u kojoj su mogli nesmetano izvesti seriju vojno-političkih akcija protiv bh. državljana arapskog porijekla. Tada nisu postojala ni ljudska prava, niti su se morale poštovati ikakve zakonske regulative.
Da ne spominjem slučaj Alžirske grupe! Pošto je šestorica nedužnih osoba Arapskog porijekla pritvoreno u oktobru 2001., uz tvrdnju da su povezani sa međunarodnom terorističkom grupom, 18. januara 2002. godine “naši” zvaničnici su ih predali američkim vojnim snagama u BiH koji su ih optužili da su planirali dizanje u zrak ambasade Sjedinjenih Država u Sarajevu. Sedam godina kasnije, u novembru 2008., sudac Richard Leon izjavio je da je vlada pala na ispitu po pitanju optužbi spomenutoj grupi. Taj period je pun dokaza i svjedoka po pitanju kršenja zakona i zloupotrebi položaja od strane ministra vanjskih poslova Zlatka Lagumdžije. Sve to, naravno, nikome nije zasmetalo da taj čovjek i dalje bude na ovoj, ili bilo kojoj drugoj, odgovornoj funkciji.
Primjeri Američkog pritiska danas
Abu Hamza, koji već pet godina bez optužnice boravi u Imigracionom centru (za njega zatvoru), najpoznatiji je primjer, ali na žalost nije jedini, stranog pritiska na naše vlasti. Protiv Abu Hamze nikada nije podignuta optužnica i odgovorni priznaju da nije počinio krivično djelo, ali smatraju kako on ipak ima “potencijal” da to učini. Dragan Mektić, direktor službe za poslove sa strancima BiH, tvrdi da državni organi imaju dovoljno dokaza koji pokazuju da je Abu Hamza prijetnja za sigurnost građana tako da se pribjeglo metodi preventivne zaštite. Postavlja se pitanje ko je ovaj put proslijedio te “dokaze” o opasnosti ovog čovjeka? Koja je “prijateljska zemlja” sada pomogla u našem informiranju? Ko će na kraju morati podnijeti ostavku zbog ove afere?
Potkivanje žabe
Američka administracija uspjela je nametnuti svoj sistem “vrijednosti” u cijelom svijetu pa samim tim i kod nas. Oni nešto proglašavaju modernim i procjenjuju šta je to što ima perspektivu u budućnosti. Njihovi stavovi su dobrano izgrađeni na osnovu ličnih vjerskih uvjerenja – kršćanskih naravno, a kršćani neće biti s nama zadovoljni sve dok nas od vjere naše ne odvrate.
Svojim izjavama, ocjenama i analizama američka administracija u Bosni utiče na političare pa isti povlače poteze koji ugrožavaju slobode građana. Svježiji primjer je ministar sigurnosti Fahrudin Radončić koji ima jaku potrebu da spere sa sebe ocjenu Američkih analitičara da je on radikalni element u Bošnjaka a o čemu se pisalo u Saff-u. Zbog ovako “stručnih” analitičara bh. političari će stalno biti u potrebi da se, nekada zbog svoje vjerske a nekada zbog svoje nacionalne pripadnosti, peru pred zapadnim partnerima. Bosansko-hercegovački primjeri nisu jedini u regionu. Prije neki dan u medijima smo čitali izjavu bivšeg premijera Republike Kosovo Ramuša Haradinaja u kojoj se pravda zbog svoga imena i objašnjava kako on nema nikakve veze sa islamom.
Gdje su naše pametne glave?
Smatram da bi intelektualni krugovi trebali uputiti javno pismo američkim diplomatama u BiH (prije svega ambasadoru) kojim bi izrazili zabrinutost zbog izjava i postupaka sve većeg broja domaćih političara kojim pospješuju kršenje ljudskih prava, rasizam i kojim ruše građanske slobode i vrijednosti. Pismo treba adresirati na njih jer je sve navedeno nastale kao INDIREKTAN, a nerijetko kao DIREKTAN, pritisak od strane vlada zapada a prije svega Vlade SAD-a. Javno reagovanje nema za primarni cilj slabljenje ovog uticaja, jer, nažalost, Amerika je trenutno još uvijek toliko jaka da ne mari na negodovanja sa terena, ali bi se na taj način obavijestilo građanstvo. Ne treba zaboraviti da građanstvo sačinjavaju i mladi ljudi koji će u skorijoj budućnosti predstavljati stub i glavnu okosnicu društva. Trenutačni osjećaj slabosti i zavisnosti ne smije se prenijeti na tu mladu generaciju već ih, između ostalog i na ovaj način, trebamo učiti da hodaju ponosni na to što jesu, uzdignute glave. Ta javna reagiranja bi jednog dana svjedočila da se nekada može napraviti ambijent da pojedinci rade šta hoće, ali da sve to nikada ne može trajati koliko oni hoće.
Političari se često zbog postupaka kojim se krše ljudska prava (navedeni primjeri Abu Hamze ili Arapa uopšteno) javno pravdaju tajnim saznanjima dobijenim od zapadnih “partnera”, čime odgovornost prebacuju na vlade tih “partnera”. Ove pouzdane informacije, a u čiji smo se pouzdanost mnogo puta uvjerili, dobijene od zapadnih “partnera” jedan su od pokazatelja direktnog pritiska na bh. državni sistem.
Umjesto da zapadni “partneri” rade na širenju prava i sloboda, u koje se kunu, oni svojim pritiscima na bh. političare, koji se često ponašaju kao da su intelektualno ograničeni, koriste retoriku kojom šire paniku, pesimizam, nasilje i prave policijsku državu te na taj način izazivaju pojave koje su strane čak i američkim vrijednostima.
Moramo se usprotiviti ovoj praksi jer ne smijemo biti poput žabe koja se povela za konjem i otišla da se potkuje. Nemojmo biti poput Amerikanaca, kojima se u međunarodnoj politici i suviše često dokazalo da su demokratija i ljudska prava samo mrtvo slovo na papiru, i nemojmo se povoditi za njima već budimo ponosni na ono što jesmo, što pripadamo narodu koji se nije svetio čak ni svojim dželatima. Mada, možda je u našem odnosu prema dželatima i naš ključni problem, ali o tome ćemo drugom prilikom.
IDENTITET.LU
