Sekretar BKZ Mehdija Čelebić jedini učesnik Marša mira iz Luksemburga (putopis)

Date:

Share post:

U našu redakciju primili smo zanimljiv putopis s Marša mira iz pera Mehdije Čelebića, sekretara BKZ Luksemburga. Čelebić je ujedno i jedini ovogodišnji učesnik Marša mira s prostora Luksemburga. Za tu priliku uzeo je odmor, odvojio značajno vrijeme i novčana sredstva, te prepešačio oko 100 km tijekom Marša mira od Nezuka do Potočara. Čelebićev zanimljiv putopis ovom prilikom objavljujemo u cjelosti, a ujedno mu čestitamo i molimo Stvoritelja da mu učešće na Maršu i sav napor na tom putu upiše u dobra djela. Ujedno, napomenimo da je na današnjoj komemoraciji u Srebrenici prisutan nemali broj Bošnjaka iz Luksemburga, od kojih i značajan broj članova Odbora za obilježavanje 11. jula, Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.


 

Razdvojeni duh i tijelo

Marš mira Nezuk –Potočari, juli 2015. godine

[spacer style=”1″]

Bože moj, kada je moja Alida  imala tri godine probudila se u autu u vrijeme sabaha negdje iznad Sarajeva i pita me: ,,Babo gdje smo mi ovo, i zašto ima ovoliko džamija dole?”. Odgovorih joj da smo u Bosni. – ,,A babo, pričaju li oni isto kao i mi?” Rekoh joj da pričaju. – ,,Pa babo zašto mi ne živimo ovdje?”, upita ona.

Te su mi riječi odzvanjale u ušima kad sam se priključivao ogromnoj grupi ljudi koja se spremala da ide stopama naše braće i sestara iz Srebrenice.

Na Marš sam krenuo sam. Moj brat od daja me doveo do Nezuka. Bilo je jako vruće. Ranac mi se činio preteškim a još ni krenuli nismo.

Poslije obraćanja organizatora krenusmo niz borovu šumu naniže, tek kad pređoh put vidoh da je i šuma prepuna svijeta.

Brzo stigosmo do Nezuka, onako, poveliko selo na vrhu brda gdje svugdje oko puta već bijasmo dočekani. Sa džamije koja je udaljena oko 1km na kraju sela začu se ilahija ,,Šehidi hej miljenici gdje ste vi“. Zaplakah ko malo dijete i rekoh sebi – ne mari, ne vidi se kroz moje naočare. Obrisah suze i pogledah čovjeka pored mene kad i on plače. Obrnuh se i kad ono i iza mene svi plaču ,i ljudi i žene i djevojke. I nane u šamijama pored puta plaču, a stavile ispred sebe to što imaju da časte kolonu, spustile to pored sebe i maramicom brišu suze. Džamija je daleko ali se olahija i dalje dobro čuje.

Put koji se spušta pored brda na kojem je džamija sa jedne strane ima dugački kameni zid, na kojem su svakih 10m izložene ogromne slike ranjenih ljudi koji su bili tu tačno prije 20 godina. Ljudi hodaju, kratko staju pred slikom i nastavljaju dalje.

Sa džamije su se još dugo čule ilahije, iako smo se već podobro od nje udaljili. Tek kad smo zašli u dolinu, zvuk ilahije zamijeni zvuk drona – frfrrfrfrrffrr začu se iznad naših glava. Neka TV ekipa snima iz vazduha dugačku kolonu koja se kao zmija polahko spušta u dolinu. Vidjelo se da je tu bila linija razgraničenja jer su mine bile i sa jedne i druge strane puta.

Ljudi uglavnom šute dirnuti ilahijama i onim što su vidjeli u selu, jedino ponekad začuo bi se toki-voki ekipe crvenog krsta. Pitali bi jedne druge gdje se nalaze, vjerovatno već zagubljeni u dugačkoj koloni.

Nekoliko kilometara dalje ulazimo u manji zaseok. Sa desne strane puta se nešto puši, i neki čovjek se dere – evo kahve, evo kahve,… Pomislih, što će dobro zaradit. Kad sam prišao imao sam šta vidjeti. Velika četiri kazana kahve na živoj vatri i gazda kuće zajedno sa suprugom, svojom majkom, i djecom sipa u plastične čaše kahvu, zahvatajući kutlačom za supu iz kazana punih kahve. Malo dalje su dva momka dopremili traktorom dva bureta hladne vode sa izvora i sipaju u boce i čaše. A nane i dalje zabrađene i sa maramicama u rukama nude voće, halve, gurabije…

I sa jedne i sa druge strane puta policija obezbjeđuje. Rekoše mi da je ovo još ,,federalna”. Onda dug put, nekoliko kilometara kroz šumu i proplanke. Pa preko ceste koja vodi za Zvornik. Na cesti policija sa ćiriličnim natpisima i dosta udaljena od kolone. Objasniše mi da federalna policija stoji uz ljude, dok četnocidna policija se izmakne 50 metara od kolone. Već je prošlo podne i asfalt se bio nevjerovatno ugrijao, te sam do Snagova dobro propatio. Kolona se razbila u dugačku tanku kolonu od nekoliko kilometara, ponegdje prekinutu zbog prelaska ceste.

Oko 3h stigosmo kod još jedne džamije, gdje stojaše prava armija ljudi za doček. Dugački stolovi puni čajeva, kamion sa sendvičima, sokovima, slatkišima, i veliki broj improvizovanih česama za uzimanje abdesta. Ilahije sa minara čule su se sve do ikindijskog ezana. Bilo nam je tijesno i vruće. Svaka hladovina je bila zauzeta, a ljudi otvorili svoje domove, kupatila, kuhinje, i nude sve što imaju, kao da im je to najvažniji dan u godini,  i sve besplatno.

Onda smo već pretpostavljali da smo blizu kraja prve etape. Silazimo polako niz livadski put i ljudi počinju sve više međusobno pričati. Počinjem da razmišljam – da li su baš ovuda prošli? Srećeš ljude koji su učestvovali i koji ti sa zadovoljstvom sve objašnjavaju. Osjećaš se privilegovanim da imaš toliko vodiča, jer čim nešto upitaš odmah nalaziš odgovor. Brzo smo hodali i bio sam među prvima kad stigosmo u kamp koji je bosanska vojska pripremila. Ja sam sam i pitam se gdje ću spavati. Na šatorima pišu imena grupa – Brčko, Bihać, Gradačac, Mostar, Travnik, itd. Jedino nema grupe ,,dosao saam”, što je bio moj slučaj. Pitah vojnika koji je dijelio ćebad gdje ću, te mi reče da mi on može samo dati 2 ćebeta, i to ako mu dam lične podatke, što i uradih.

Odlučih da pitam kod prve grupe sa doljne stane puta, ima li koje mjesto slobodno, kad mi jedan momak sa šeširom odgovori – ,,Pa zar nisi sa nekom grupom?”, rekoh mu da nisam. – A odakle si, upita me. – Rekoh iz Bijelog Polja, iz Sandžaka. – A Crnogorac jel. E ovo je tvoj šator, mi imamo 7 šatora a tebi evo ovaj pa radi šta hoćeš, mi ćemo se već zbiti nekako. – Ja pogledah šator u koji staje 8 do 9 ljudi. Ne bijaše mi sve jasno, te on ponovi –  Raskomoti se bolan, ti ćeš spavati tu makar ja spavao napolje, ti si naš gost, imaš li ćebad? – Rekoh mu da imam i smjestih se pod šator. Onda malo pomalo more ljudi preplavi dolinu. Umor me bio oborio i zamalo sam zaspao kad me piskavi tanki glas upita na engleskom jel ima ovdje mjesta. Ja hitno potražih mladog momka iz Kladnja da ga pitam da li ja u mom šatoru smijem primiti bilo koga. On mi ponovo reče koga god hoću, te ja obradovah ovu grupu ljudi da mogu spavati kod mene. Udruženje iz Venecije koje istražuje ,,kako živjeti zajedno poslije rata”.

Zaspao sam sve do akšama, a zatim ustao i večerao, upoznao se bolje sa članovima udruženja iz Venecije, te nakon toga zaspao kao jagnje sve do zore. Malo je bilo galame kamiona i ljudi noću ali umor je pobijedio i dobro sam spavao. Po prvi put u mom životu pod šatorom. Prespavao sam cio program koji je trajao do ponoći. Sjutra ujutru oko 5h odlučih da prošetam po selu, i tek tad sam vidio kolko je ljudi spavalo o tom selu. More šatora, more ljudi.

Krenusmo u pola osam. Asfaltnim putem krivinama uz brdo, na svakoj raskrsnici putokaz sa natpisom Marš mira. Na jednoj od raskrsnica drugi natpis me šokira – MASOVNA GROBNICA.  Šok, jer mi nismo turisti iako smo spavali pod šatorima, iako smo se u određenim trenucima osjećali kao u kampu na moru. –  Allahu dragi, na ovom mjestu je ubijeno 288 ljudi, razmišljam u sebi. Malo kasnije još jedna grobnica i svaki put piše – Kamenica i neki broj, grobnica 01, pa 02, itd, čini mi se 7 do 8 puta tako. Nisam skrenuo sa puta da pogledam nijednu, nisam smogao hrabrosti i snage. A vidio sam kako ljudi ne daju jedni drugima da skrenu tamo da pogledaju rupu. Ču se jedan ženski glas koji od osobe koja je vukla za rukav svog praćenika, pokazujući da ne želi da on ide tamo da to gleda. Opet naiđosmo na kuće i na toplinu ljudi, ali ovog puta živih ljudi. O Allahu, zašto su ovi ljudi ubijani kada su ovako ljubazni. Opet grobnice pa obilježja, pa hajrati, pa mrtvi ljudi, a mi malo slikamo njih i imena njihova, pa ponovno živi ljudi koje također uslikavamo mi “turisti”, specijalni turisti. O Allahu, juče si nam napravio vrijeme da smo se pekli, a već danas si nam olakšao, naoblačio i rashladio vazduh, ali nam se duše gužvaju i razvlače sa svakim pročitanim imenom i sa svakom novom brojkom ubijenih.

,, Na ovom mjestu je zaklano toliko i toliko; Na ovom mjestu je poginuo taj i taj;…” Mezarja puna, u mezarlucima nišani iz osmanskog doba, ali daleko najvise nišana sa godinom devedesetpetom. Allahu moj, dosta momaka rođenih kao i ja – 1975-1995, a i često 1980-1995. Kako li je dole u kaburu, mom drugu, mojoj generaciji, pitam se u mislima.

Začu se ponovno ilahija Šehidi hej miljenici, a u glavi mi se miješaju osjećaji krivnje jer tada, 1995. nisam ništa pomogao da se to ne desi.

A moja kćerka Alida redovno mi prošapuće – Babo, a zašto mi ne živimo sa našim narodom…

Jedna nana otišla kod nekog nišana povrh puta i miluje nišan i plače. Neko joj selam nazva a ona samo odmahnu rukom, podiže pogled i reče – sine moj hvala vam što ste tu.

Ona je sama a vidjela je da mi dolazimo, i vjerovatno je otišla kod kabura svog supruga ili sina pa da nas zajedno sa njim sretne. Ne nudi nam ništa ali nam sve objesni suzama, pogledom i zahvalom. Pogledi se oboriše i produžismo dalje.

Sa donje strane puta naiđosmo na porodicu sa puno djece, izašli svi pred kuću. Drago mi djecu vidjeti, ja moju nisam vidio dugih 4 dana. A ona nana možda ne moze nikada više na dunjaluku da ih vidi. Sram me, stid me što nisam odavde a što sam ovdje. Kad god neko sazna da sam iz Sandžaka dobijam dodatno – hvala ti sine.

Stigosmo do rijeke, a ja znam od ranije da se pominju dvije rijeke – Jadar i još jedna. Rekoše mi da je ovo Drinjača. Talijanke se obradovale rijeci pa hoće da okvase noge. A ja se pitam gdje li je Jasmin sa skupinom preplivao Drinjaču, jel okvasio pušku, kako su ranjenike prenijeli? Iznad nas je bila jedina planina koja se mogla malo nositi sa našim planinama iz Sandžaka. Bila je to planina Udrč. Prepadoše nas da će to biti teža dionica puta, jako teska, al ipak nebi, uopste nebi teško. Prolazili smo kroz šumu uzbrdo i naiđosmo samo na jedan mezar. Udrč i staza kojom smo prošli jedan sa drugima zbliži nas još više. Počeše i stranci da nam se spontano obraćaju. Jedan stari čovjek iz Austrije bješe doveo njegove dvije unuke da marširaju sa njim. On otvori razgovor. ,,Es war mir wichtig heute mit meinen zwei Enkeln dabei zu sein”. Reče mi kako bi s nečim započeo razgovor. Na majicama im stoji – Bauer helfen Bauer, tj. poljoprivrednici pomazu poljoprivrednike. Asocijacija u kojoj on volontira pomaže poljoprivrednike, pa je on kroz tu aktivnost saznao šta se ovdje desilo i bilo mu je važno da za 20 godina genocida u srebrenici dovede svoje unuke sa sobom. Blizu prevoja brda koje je ličilo na sedlo, naišli smo na čovjeka koji je donio pakete bureka, sirnice, voća i povrća, sokova, itd, al ovaj puta sve na prodaju. Na tom mjestu prije sedla, mislim da je samo konjem mogao iznijeti sve to.

Po silasku u sljedeće selo srela nas je neka humanitarna organizacija sa tonama voća i vode koje su svima dijeli.

Sišli smo u dolinu i osjećali smo da smo blizu kampu, dok je policija obezbjeđivala glavni put koji je bio totalno prekinut za saobraćaj. Na raskrsnici se jedan mlađi policajac držao za pištolj. Na policijskom autu je bila demonstativno upaljena velika kamera koja je svakog prolaznika snimila. Neko od stranaca koji je tog momenta bio pored mene, reče da mi Bošnjaci kažemo za ovu policiju da su Tschetniks. U pravu je, ne treba mu ruka na pištolju.

Kamp je bio još veći i još bolje organiziran. Vojska je sve prebacila i montirala za nas. Mjesto me je naravno čekalo u kampu ljudi iz Kladnja koji su ugostili još jednog Bošnjaka iz Beča koji je porijeklom iz Bijeljine. Četnici mu sve zapalili i proterali ih za Tuzlu. Odatle se preselio u Beč gdje već dugo živi sa svojom porodicom. Na Maršu je također došao sam. Razne organizacije su donosile voća, povrća, pića, sredstava za higijenu. Saniteti išli od šatora do šatora da pitaju jel treba nekom kakva pomoć…

Neka turska asocijacija obezbijedila je iftar za sve prisutne. Veliki kamion pun iftara zapakovanih u kartone sa svim potrebnim. Osjećao sam se čudno. Kao da smo mi oni prije 20 godina pa nas treba obići, uslužiti, previti naše rane… Kao da Turci žele nadoknaditi to što možda nijesu dovoljno tada uradili da se genocid ne desi. Nešto prije devet, oficir Bosanske vojske u uniformi izađe na binu i izuči ezan. Turski iftar sam ipak pojeo.

Na bini je počeo program. Rekoh sebi, ovaj program neću da propustim, a glavni gost Enver Husić.

Po završetku njegovog govora i silasku sa bine priđoh da se sa njim pozdravim, kad utom jedna nana priđe i reče mu  – Dođi da te poljubim sine. – Ja malo sačekah i poselamih se sa njim, te me on nani predstavi hvaleći se kako je u Luksemburgu bio dočekan i šta sve mi u Luksemburgu radimo u spomen žrtvama.

Nana mi se okrenu i reče mi da je ona ona žena koja ga je sakrila u autobusu dimijama da ga četnici ne nađu. Hajrudin me pita da mi nije šta potrebno i moli me da idem kod njega.

Opet mi izgleda da sam ja jadnik, da sam ja onaj koji nije zaslužan biti ovdje jer mi se ništa nije desilo.

Tu noć sam sanjao čudan san. Sanjam kćerku Alidu kako mi na luksemburškom kaže a mi negdje na Ilidži – A zašto babo mi ne živimo ovdje, i zašto kući ne pričamo luksemburški kao i svi drugi na Ilidži. – Probudio me bol u leđima i kiša koja je padala.

Kaljavim putem krenusmo uzbrdo, te pitah jednog preživjelog kuda su prošli, a on mi reče – Tačno onim potokom do Jadra, pa preko rijeke i poslije šumom. – Išli smo kroz sela u kojima je bilo također i Bošnjaka pravoslavne vjeroispovjesti. Malinjaci puni roda, oni rade i ne okreću se, policajci pored puta snimaju svakog pojedinačno i veoma diskretno. Poneki progunđa na bosanskom ukoliko neko zastane – Ajde produži. – Saznao sam preko poruka da je Luksemburg usvojio deklaraciju o Srebrenici. Rekao sam jednom prijatelju da mi pripremi za u Potočare zastavu Luksemburga ,,Roude Leiw”, da je unesem u Potočare u znak zahvalnosti. Noge već treći dan putuju, prešao sam već oko 90km, bez posljedica. Saniteti imaju sve više posla. U mjestu ŠuŠnjari gdje su Srebreničani odlučili proboj prema Tuzli koloni su se priključili američka Ambasadorica a i oko 1000 novih šetača, turista, kojima su telefoni redovno zvonili. Dok mi svi gasimo telefone te štedimo samo za hitne slučajeve nemajući gdje da pripunimo i za prvi kontakt u Potočarima. Ovi kojima su telefoni zvonili nijesu svjesni da su bili “otkriveni” da nisu cio Marš marširali, a gurali su se da budu prvi i dosta je telefona baš naprijed kolone zvonilo.

Ambasadorica se utopila u masu do Potočara. Malo prije silaska u dolinu, organizator je podijelio 6500 zastavica sa ljiljanima koje smo mi svi nosili kroz Potočare. Dobio sam i zastavu ,,Roude Leiw” za koju su me svi pitali čija je te im ja pojašnjavao i pričao za usvojenu deklaraciju.

U Potocarima nas je dočekao veliki broj kamera, televizija, ljudi, žena, dok su jecaji prekidali tišinu. Neki nam cestitaju i neki nas blagosiljaju. A mi, 12 000 nas, šutimo i sa podignutom zastavama sa ljiljanima ulazimo u Memorijalni centar, sa osjećanjem da smo bar nešto malo učinili za njih, koji su tu. Otišao sam i potražio mezar kod kojeg još nije zastava sa ljiljanima spuštena. Uslonio sam zastavu uz nišan, izučio fatihu, okrenuo se i vidio niz dolinu nekih drugih 6 471 imena osoba koje smo mi pokušali ponovo prevesti na slobodnu teritoriju i koje želimo obezbijediti sigurno mjesto u našem sjecanju. Allah da im podari džennet.

Alida mi ponovno u mislima i ona njena polemika, što ne živimo u Bosni. Ovdje sam našao odgovor, i reći ću joj da su naše duše uvjek u Bosni, da one ne izlaze odavde i da nam je na Zapadu samo tijelo.

Mehdija Čelebić

Povezani članci

IC “Gazi Isa-beg” najavljuje Drugi veliki javni iftar ispred Opštine u Ešu: Subota, 6. april 2024.

U subotu, 6. aprila 2024. godine, grad Eš (Esch/Alzette) u Luksemburgu će ponovno postati domaćin jednog posebnog događaja...

Luksemburg: Na donatorskoj večeri prikupljeno 100’000€ za kupovinu džamije

U subotu veče, 2. marta, u prostorijama džemata Afnane u gradu Differdange, upriličeno je donatorsko veče. Cilj večeri bio...

Luksemburg/Kosovo: Humanitarna akcija za februar – Pomozimo porodici Salković

Nakon izvještaja o uspješno realiziranoj akciji za mjesec januar u sklopu koje smo s dodjelom krave obradovali porodicu...

Luksemburg/Bosna: Okončana akcija za januar – Predata krava porodici Mehmedović

Januarska humanitarna akcija uspješno je privedena kraju. Šestočlana porodica Mehmedović iz Potočara obradovana je kvalitetnom kravom. Još jednom, zahvaljujući...