Putopis: Tragovima islamskog naslijeđa na Balkanu – Grčka, Bugarska i Makedonija (FOTO+VIDEO)

Ceman
Autor članka: Ceman April 20, 2018 10:05

Putopis: Tragovima islamskog naslijeđa na Balkanu – Grčka, Bugarska i Makedonija (FOTO+VIDEO)

 

Autor: Muhamed ĆEMAN 

 

Od 6. do 14. aprila, sa tri prijatelja iz Luksemburga i bratom iz Sarajeva proputovali smo značajni dio Grčke, te dijelove Bugarske i Makedonije, u potrazi za tamošnjom gotovo pa zaboravljenom islamskom kulturnom baštinom. Početna tačka bila nam je Skoplje. – Prešli smo 3’000 km i posjetili 20-ak sela i gradova. Djelić onog što smo u njima zatekli želimo prenijeti i vama kroz ovaj putopis ili bolje rečeno foto-priču, nadajući se da će ponuđene informacije probuditi u svima nama još veću želju i odlučnost da uradimo sve kako bi  skriveni i za mnoge nedovoljno poznati islamski identitet Balkana ostao očuvan i dostupan široj javnosti.

Fotografije propraćene komentarima objavljujemo hronološki, na isti način kao što smo ih tokom putovanja objavljivali na Facebooku, dakle bez ikakvih izmjena i dodataka. Putopis poput halke, počinje i okončava se u Skoplju. Jedino su ovaj uvod kao i zaključak s putovanja napisani u Luksemburgu, što je uredno i naznačeno.

 


 

 

Kad udare ezani, sve jedan za drugim, za sabah-namaz u skopskoj čaršiji, i najveći licemjer se budi.Doduše, samo vjernik ustaje.

Skoplje je grad sa preko 100 džamija i sa najvećom očuvanom čaršijom na Balkanu.

Skoplje, 06.04.2018.


Atmosfera pred džumu namaz u Hatundžik džamiji. – Jedinoj džamiji na nivou grada Skoplja u kojoj je vjerski život organizovan na bosanskom jeziku. U ogromnoj većini džamija u Skoplju koristi se albanski, i u manjem broju turski jezik. Iako jedina, prije par godina vođena je prava borba kako bi barem u njoj Bošnjaci bili u mogućnosti hutbu/predavanja slušati na maternjem jeziku. Lijepu hutbu na izvrsnom bosanskom održao je Dževad ef. Hot. Džamija je bila krcata/pretijesna.

Skoplje, 06.04.2018.

 

 


 

Skoplje danas. – Spoj kiča i prefinjene osmanlijske arhitekture! Jedno potiskuje drugo. Al’ bukvalno i na svakom koraku.

Skoplje, 06.04.2018.


 

Šarena džamija u Tetovu. Izgrađena 1483. godine, a obnovljena 1833. Živopisan unutrašnji i spoljašnji ornament. Kao vezivnu tkivo za boju utrošeno je oko 30’000 jaja. Biser islamske arhitekture! Džamija je bila krcata na jaciji namazu.

Grad Tetovo ima 100’000 stanovnika , od toga 85% muslimana – ogromna većina Albanci, manji broj Turaka i neznatni broj Bošnjaka. U gradskom jezgru Tetova aktivno je 15 džamija. MašAllah.

Tetovo, 07.04.2018.

 


 

Centar Bitolja. – Grad u kojem je Ataturk pohađao srednju školu a kasnije i službovao u njemu. Boravio sam u Bitolju prije tačno 10 godina. Bitoljske džamije bile su tada u fazi raspadanja. – Sada pak situacija je sasvim drugačija, zahvaljujući naporima TIKE. Trud koji su uložili na polju temeljne restauracije 2 gradske džamije (a predstoji restauracija još 2) zavređuje pohvalu i dovu. Allah im dao svako dobro.

Bitolj, 07.04.2018.

 


 

Džamija Ishakija u sabahski vakat. Izgrađena 1506. Restaurirana 2016. godine. Jos jedna makedonska ljepotica u starom-novom ruhu.

Bitolj je naseljen pretežno makedonskim življem. U gradu je aktivno 6 džamija, na usluzi 1’200 muslimanskih porodica.

Bitolj, 07.04.2018.

 


Kroz vijekove džamija, a danas muzej u fazi restauracije. 

Bitolj, 07.04.2018.

 


 

Hajdar Kadi džamija u centru Bitolja. Izgrađena 1561. godine. U putopisu Evlije Čelebije pominje se kao jedna od najljepših džamija Balkana. Nakon okončane restauracije 2016. godine povratila izgubljeni sjaj. Ljepota za oko posmatrača. Harem također predivan. Dok je posmatrate osjećate kako vam u srcu raste osjećaj ponosa.

Kada čovjek posjeti mjesta poput Bitolja u kojem pronađe ovakvu islamsku kulturološku zaostavštinu, ali ne i dovoljan broj muslimana u njenoj okolini koji bi se mogli adekvatno brinuti o njoj, uvidi koliko su besmislene sve naše međumuslimanske prazne rasprave. Toliko toga moramo uraditi na sebi. Toliko toga konkretnog je potrebno da se uradi kako bi opstali na Balkanu.

Bitolj, 07.04.2018.

 


Sada malo idemo u Grčku. – KURŠUMLI DŽAMIJA u gradu Trikala. Ili bolje rečeno ono što je ostalo od nje. Trikala je bilo ime i nekadašnjeg sandžaka unutar Osmanske države.
Džamija je izgrađena oko 1550. godine po projektu čuvenog Mimara Sinana.
Nekad su se uz džamiju nalazili medresa, imaret i karansaraj. Evlija Čelebija također bilježi da je u gradu postojalo 8 džamija. Danas od toga ni traga ni glasa. Čudimo se da je i ova džamija opstala u stanju kojem je vidite. – Vjerovatno kao ratni trofej?.

Trikala, 07.04.2018.

 

Sandžaklije u sandžaku Trikala. Allah se veliča i dalje, uprkos svemu, na ovom mubarek mjestu!

Ikindija namaz u Kuršumli džamiji.

Trikala, 07.04.2018

 


 

Proljeće. Mjesto Kastraki u Grčkoj. Udaljeno nekih 150 km od makedonsko-grčke granice. Okolna brda izgledaju nestvarno.

Kastraki, 07.04.2018.

 


 

Aslan Pašina džamija u gradu Janjina, u Grčkoj. Godine 1933. ova džamija pretvorena je u muzej. Nalazi se na uzvišici iznad jezera. Uz nju se nalazi zgrada nekadašnje biblioteke/mektebe, zatim Škola Kur’ana sa čak 16 učionica, i Narodna kuhinja. Sve vakuf do vakufa. Predivna građevina na izvrsnoj lokaciji.

Janjina, 08.04.2018.


 

Nekadašnja biblioteka, vakuf. Sada zarasta u šipražje.

Janjina, 08.04.2018.


 

Sistem kanalizacija bolje odrađen tada nego li u mnogim našim gradovima danas.

Janjina, 08.04.2018.


 

Pogled na Fethiju džamiju iz harema Aslan džamije.

Fethija je izgrađena 1430. godine i nalazi se također unutar gradskih zidina.

Janjina, 08.04.2018.


 

Ali-paša Janjičanin. Porijeklom Albanac. Počeo od nule a dogurao do paše, pa čak pokušao organizirati atentat na tadašnjeg sultana. Još dok je bio mladić, mještani jednog sela su mu zatočili majku i sestru te iz dana u dan organizovali njihovo silovanje. Četrdeset godina kasnije, Ali-paša pogubio je oko 700 muških potomaka tih seljana. Kao protivnik Porte ubijen je pucnjima kroz kućani pod, da bi mu zatim bila odrubljena glava i poslata u Istanbul. Okrutna vremena. Na dobrom dijelu dunjaluka, bojim se, situacija ni danas nije ništa bolja.

U pozadini, Aslanova i Fethija džamije

Janjina, 08.04.2018.

 


 

Stigli u Atinu i jaciju klanjali u ovom podrumu. To nam je teško palo znajući da je nekada u Grčkoj bilo aktivno 10 000 džamija.

Danas u Atini ima stotinjak mesdžida, ovakvih poput ovog na slici, neki u boljem a neki i u gorem stanju, ali nema džamije. U glavnom gradu Grčke procjenjuje se da živi od 200 do 400 hiljada muslimana.

Razlog našeg dolaska u Atinu je taj što u njoj i dalje postoje džamije, i to u samom srcu grada, iz Osmanskog perioda, koje su pretvorene u muzeje ili su zapuštene. Sutra ćemo i njih obići i ponuditi vam osnovne informacije o njima. InšaAllah.

Atina, 08.04.2018.

 


Fethija džamija izgrađena je odmah nakon osvajanja Atinskog Vojvodstva od strane Osmanlija, između 1456. i 1458. godine, i to navodno na temeljima tadašnje crkve. Nalazi se u podnožju Akropolisa, u središtu Agore (gradski trg, središte vjerskog i političkog života). Fethija je pretvarana i u crkvu od strane Venecijanaca nakon što su osvojili grad 1687. godine, da bi ubrzo zatim bila u potpunosti obnovljena i vraćena svojoj prvobitnoj džamijskoj funkciji.

Interesantan je podatak da je sultan Mehmed Fatih posjetio Atinu 1458. godine.

Zbog dotrajalosti, Fethija je renovirana od strane Ministarstva kulture 2010. godine, te je otvorena za posjete turista od 2016.

Atina, 09.04.2018.


 

Od 1824. godine džamija Fethija je od strane Grka pretvorena u školu, te je u tom periodu srušeno i njeno munare. Na fotografiji se vide ostaci munare. Ostalo je samo nekoliko stepenika.

Atina, 09.04.2018.


 

Jedini preostali trag nama bliskog ornamenta u atinskoj Fethiji.

Atina, 09.04.2018.


 

Kula Vjetrova. Izgrađena prije nekih 2100. godina. Građevina je kombinacija sunčanog sata, klepsidre (vodenog sata) i vetrokaza. Zanimljivo je da je u periodu ranog kršćanstva Kula korištena kao crkveni zvonik, a tokom osmanskog perioda kao mevlevijska tekija. U komentarima ću postaviti fotografije iznutra na kojima se jasno nazire Allahovo ime, kao i salavat na našeg Resula alejhiselam, te udubljenje za mihrab. – Taj podatak mi je osobito interesantan kad se uzme u obzir da su na Kuli do dan-danas očuvani u kamenu isklesani prikazi lažnih božanstava, navodno zaduženih za vjetar. Uistinu građevina u sebi i na sebi sadži simbiozu suprotnosti koja je za ibreta.

Kula Vjetrova udaljena je nekih 10ak metara od Fethije džamije.

Atina, 09.04.2018.


 

Poruka iz atinske Agore. 

Atina, 09.04.2018.


 

Ova džamija nosi ime po svom vakifu, Mustafi-agi Cistarakisu, tadašnjem guverneru Atine. Izgrađena je 1759. godine, i nalazi se na 3 minuta hoda od Fethije.

U svojoj historiji služila je raznim funkcijama. Između ostalog i kao zatvor. Djelimično je bila obnovljena 1915., a povod za posljednju obnovu 1966. godine bila je posjeta saudijskog kralja Saud bin Abdulaziza Atini koji je tom prilikom obavljao namaze u njoj.

Danas se koristi kao Muzej grčke narodne umjetnosti.

Nažalost, vrata su joj bila zaključana tako da nismo uspjeli da je pogledamo sa unutrašnje strane.

Atina, 09.04.2018.

 


Kako česta pojava na ulicama Atine.
Atina, 09.04.2018.

U pozadini Partenon, izgrađen oko 5 vijekova prije rođenja Isaa alejhiselam, na Akropolju. Prvobitno je izgrađen kao hram posvećen grčkoj “boginji” Atini, da bi u 6. vijeku bio pretvoren u crkvu, a sa dolaskom Osmanlija, tj. 1460. preinačen je u džamiju. Uz njega je bilo izgrađeno i vitko munare koje je srušeno sa uspostavom vlasti nezavisne Grčke u Atini, negdje oko 1832. godine.

Atina, 09.04.2018.

 


 

Ovo nije Valter, niti je u podnožju Sarajevo. 

Iako svako vrijeme ima svog Valtera, a ukoliko ga pak i ne bude – izmislit će(mo) ga.

Atina, 09.04.2018.

 


 

Sinoć smo pred sami akšam stigli u Solun. Drugi grad po veličini u Grčkoj. Već tokom prve vožnje gradom, u potrazi za hotelom, kroz prozor od auta uspjeli smo primijetiti nekoliko građevina iz Osmanlijskog perioda. Al’ kad naiđosmo na Rotondu, morali smo za trenutak obustaviti potragu za konačištem kako bi se izbliza divili njenoj ljepoti. Uistinu, čovjek mora imati jako srce za ovakvu vrstu turizma iz žali koju osjeća zbog onoga što je u prošlosti izgubljeno. Međutim sve to nastojimo prihvatiti kao lekciju za današnjost. Građevina izgrađena između 299. i 305. godine. od strane rimskog cara Galerija u znak pobjede nad Persijancima, takozvana Rotonda je 326. godine za vrijeme Konstantina preinačena u crkvu, a 1590. s dolaskom Osmanlija, u džamiju. Pored džamije koja je dobila ime Sulejman Hortadži-efendi, izgrađeno je i munare, te je danas jedino preostalo munare u Solunu od njih preko stotinu koliko ih je bilo krajem 19. vijeka.

Od 1912. Rotonda je ponovno preinačena u crkvu Sv. Georgija.

Danas ćemo je ponovno posjetiti i pokušati ući u nju.

Solun, 10.04.2018.

 


Ulaz u Rotondu. Sv. Georgije ubija aždahu. 

Solun, 10.04.2018.

 


Šadrvan u haremu Rotonde, danas dvorište crkve Sv. Georgija.

Koliko se abdesta ovdje uzelo. Koliko se samo grijeha spralo. A danas je svjedok naše nemoći.

Solun, 10.04.2018.

 


 

Detalj iz crkve Sv. Dimitrija – najveća pravoslavna crkva u Grčkoj. Doista je bila tužno posmatrati ljude koji dolaze i ljube zaštitno staklo ispod kojeg se nalaze mošti nekog lika kojeg su proglasili svecem. Ujedno, možete primijetiti i papiriće koje posjetitelji ubacuju unutra na kojima su ispisane, pretpostavljam, njihove želje. Najgore je što danas i među muslimanima imamo neukih masa koje rade slično na kaburovima/turbetima umrlih šejhova/evlija/poslanika, i koga sve ne. A podsjetimo, tri su uslova koja se miraju ispuniti prilikom dozivanja bilo koga. – 1) Da je dotični živ; 2) Da dotični čuje; 3) I da je u mogućnosti da realizuje ono što se od njega traži. A mrtav čovjek, pa ko god on bio, ne može pomoći ni sebi samom.

Crkva je izgrađena u 4. vijeku da bi 1430. s dolaskom Osmanlija bila preinačena u džamiju. S povlačenjem Osmanlija povratila je svoju primarnu funkciju.

Solun, 10.04.2018.


 

Ono kad čovjek hoda dvorištem najveće pravoslavne crkve u Grčkoj, pa odšeta iza nje i naiđe na tarih slomljenog muslimanskog mezara povaljenog na kamenoj gomili. 

Solun, 10.04.2018.

 


 

Aladža Imaret džamija izgrađena je 1484. godine od strane Velikog Vezira i tadašnjeg namjesnika Soluna, Ishak Paše. Pored džamije nalazi se imaret (fotografija u komentaru) tj. narodna kuhinja u kojoj su se hranile socijalno ugrožene strukture stanovništva.

Interesantno je za promijetiti koje su nekada bile primarne institucije kod muslimana. – Džamije, medrese/škole, mektebi, hamami, imareti/narodne kuhinje, česme. Dakle fokus je bio na duhovnosti, obrazovanju, higijeni, humanitarnom angažmanu. A postoji pravilo koje sugeriše da potonje generacije tj. mi, neće uspjeti da ostvare preporod iuzev slijedeći metodologiju naših dobrih prethodnika.

Džamija danas služi za izložbe. Ne klanja se u njoj.

Solun, 10.04.2018.

 


 

Nekada Sarayli džamija, sada crkva Sv. Ilije. Navodno je prvenstveno izgrađena kao crkva, oko 1360. godine, da bi je Badr Mustafa Paša preobratio u džamiju 1432. godine. Munara je srušena (foto. u komentaru) kao i preko stotinu drugih munara na nekadašnjim solunskim džamijama.

Solun, 10.04.2018.

 


 

Jeni džamija u Solunu izgrađena je kasne 1902. godine od strane zajednice jevreja Dönme koji su od 17. vijeka, nakon konverzije na islam njihovog duhovnog lidera, kabaliste Šabataja Cvija (umro i ukopan u Ulcinju), kolektivno prihvatali islam. Mada, postoje brojne kontraverze vezano za njihov islamijet jer su pri sebi zadržali i neke jevrejske običaje. A okolnosti konverzije njihovog lidera otvaraju dodatni prostor za špekulacije.

Džamiju je projektirao Italian Vitaliano Posseli. Po odlasku Osmanlija, preinačena je u Arheološki muzej grada Soluna, a kasnije je služila, pa sve do danas, za izložbeni prostor.

Od oko 180 solunskih džamija danas muslimani Soluna ne posjeduju NI JEDNU, tako da su vlasti Soluna nakon 90 godina dozvolile klanjanje Bajram-namaza u ovoj džamiji, što je opet značajan iskorak.

Solun, 10.04. 2018

 


 

Rodna kuća Mustafe Kemala Ataturka u Solunu. Sada je u njoj smješten muzej posvećen Ataturku, a sa druge strane je turska ambasada. Kako su nas samo lijepo dočekala braća Turci koji rade u muzeju. Doista nemamo riječi. Sa toliko srdačnosti. Sa puno bratske ljubavi i pažnje. Osobito jer smo očekivali da naiđemo na neke Turke po mjeri Ataturka, al’ historija je u međuvremenu uradila svoje. Ovi momci bijahu, čini nam se, prvo muslimani pa onda Turci – kako i treba da bude. Komentarišući sa njima ono što smo do sada po Grčkoj vidjeli, nisu puno govorili, ali naš govor tijela je učinio da se vrlo dobro razumijemo. – Sabur! Sabur! Sabur! Rad! Rad! Rad! Govore da u Solunu nema džamije u kojoj se može obaviti džuma. Politički vrh Turske izgleda ulaže napore da odblokira situaciju.

Muzej je izvanredno uređen. Vrh u organizacionom i estetskom smislu. Sve pod konac.

Solun, 10.04.2018.


U ovoj sobi je rođen Mustafa Kemal Ataturk. Razmišljali smo o njemu danas. – Šta se to vrzmalo po njegovoj glavi, pitamo se, da se odluči napraviti tako radikalan preokret. – Ukinuti hilafet i od preostale teritorije koja je pripadala svim muslimanima prisvojiti sve za Tursku; ukinuti arapsko pismo i preko noći onepismeniti maltene cjelokupnu populaciju; ukinuti šerijat; … A istovremeno, uvesti i toliko pozitivnih promjena kroz reorganizaciju države, zatim doprinos koji je dao u odbrani onog što je od Carstva ostalo, … Sve nekako može možda da se i opravda, ali siguran sam da mu ni jedna tadašnja svjetska sila nije tražila ukidanja ezana na arapskom i uvođenja istog na turskom, već je to proizvod njegovog nacionalizma i islamomržnje. A opet, njegove zelene oči dokaz su da je sve osim etnički Turčin.

Na osnovu njegovih fotografija stičem dojam da se radilo o prijekoj, disciplinovanoj osobi.

Kako god, Allah će mu suditi, a i svima nama. – Nama je važno bilo vidjeti danas u rodnoj kući Ataturka upošljenike Turke koji vole islam i muslimane. Protiv Istine se može svako boriti, al’ je ne može savladati. Kad-tad ona izroni i zablista.

Solun, Grčka, 10.04.2018.

 


 

Trener kornjača. – Svaka sličnost je slučajna. 

Lijevo: Harem Jeni džamije u Solunu.

Desno: Slika iz 1906. godine naslikana od strane Osman Hamdi-bega, koja je tada prodata za vrijednost od preko 3 miliona eura. Autor je ovom slikom kroz satiru želio ismijati tadašnji spor i neuspješan pokušaj reforme Osmanskog carstva.

 

Solun, 10.04.2018.

 


 

Džamija Kodža Mustafa-paše u Serresu izgrađena u drugoj polovini 14. vijeka. Zaključana kapija i i visoki zid nisu nam bili prepreka da dođemo do nje. Vrijedelo je truda. – Danas se u njoj učio ezan i klanjala 2 rekata tehijatul-mesdžida.

Kao što se da vidjeti, džamija je u vrlo lošem stanju. Primjetno je pak da je nedavno urađena betonska popravka iznad glavnog ulaza i iznad nekoliko prozora, što ukazuje da je nekom ipak stalo da ne dođe do potpunog urušavanja. – Nadajmo se da će preživjeti.

Serres je nekada bio većinski muslimanski grad, dok danas u njemu nema muslimana. Grad je udaljen +/- 1 sahat vožnje od Soluna u pravcu Bugarske.

Serres, 11.04.2018.

 


 

Pronaći put do islamske ostavštine u Grčkoj nije uvijek lahak zadatak. 

Serres, 11.04.2018. 


 

Druga džamija koju smo posjetili u Serresu je Zincirli džamija, izgrađena tokom 15. stoljeća. Bila je poznata po ogromnom lancu za koji je bio pričvršćen luster. U zadnjem stoljeću služila je raznim namjenama, pa i kao magacin za oružje tokom II svjetskog rata. Vremenom se gotovo pretvorila u pravu ruševinu, te je renovirana od strane Ministarstva kulture Grčke. Radovi na renoviranju okončani su 2012. godine, kada je zvanično otvorena povodom 100 godina odlaska Osmanlija. Godine 2011. odbijen je zahtjev muslimanske zajednice da se džamiji povrati prvobitna funkcija. Danas je neka vrsta izložbene galerije i prostor za muzičke događaje. Tokom naše posjete vrata su joj nažalost bila zaključana.

Danas smo također saznali da je grad Serres u kojem se nalazi ova džamija, rodno mjesto našeg Gazi Husrev-bega. Razlog više da se posjeti ovo mjesto.

Serres, 11.04.2018.

 


 

Naša naredna destinacija je gradić Drama. Od nekadašnjih 12 džamija, koliko ih je bilo polovinom 17. vijeka. ostala je samo ova koju vidite na fotografiji – Arap džamija.

U strašno lošem je stanju. Ipak nas raduje što vidimo da je barem prekrivena nekom vrstom cerade.

Drama, 11.04.2018.


 

Jedna od kuća u centru Drame. Pažnju nam je privukao tarih na kući. U komentaru pogledajte fotografiju tariha.

Napomene radi, u Drami danas nema muslimana.

Drama, 11.04.2018.


 

Pred sami akšam stigli smo u prelijep gradić Kavala. – Rodno mjesto čuvenog Muhammeda Ali Paše – namjesnika Egipta albanskog porijekla. Zbog sprovedenih reformi smatra se osnivačem modernog Egipta. Dinastija koju je osnova vladala je Egiptom i Sudanom sve do 1952. godine. Otac mu je bio, zanimljivo je, obični trgovac duhanom. – Možda je to još jedan od razloga zvog čega je bio žestoki neprijatelj osobama koje su još u taj vakat smatrale duhan haramom.

Kavala je grad u kojem se nalaze ostaci nekoliko džamija. Kako je padao akšam, požurili smo posjetiti Imaret. – Radi se o ogromnom kompleksu koji je izgradio Ali Paša kao poklon svom rodnom gradu. Kavala je definitivno jedan od najljepših gradova koje smo vidjeli u Grčkoj a za koji se nadam da ću biti u prilici ponovno ga posjetiti. Zapljuskuje ga Egejsko more. Njegovim ulicama se širi miris tek procvjetalih jorgovana, a nemali broj kuća u njemu je u prelijepom osmanskom stilu. Doista, grad za divljenje koji privlači pažnju svih naših čula.

Kavala, 11.04.2018.

 


 

Iz Kavale smo se uputili put Trakije. U lijep i miran gradić Ksanti stigli smo tačno na jaciju. Dočekali su nas vrlo srdačno razdragane džematlije jedne od 9 džamija tog grada od oko 60’000 stanovnika, od kojih su dobar dio ali ipak manjina muslimani. Imam džamije Muharem, po etničkoj pripadnosti je Pomak. Dok su ostale džematlije uglavnom kako kažu Turci, i još par Pomaka. Puno smo se obradovali zbog našeg prvog susreta s Pomacima. – Radi se o slavenskoj grupi naroda koji su, poput Bošnjaka, prihvatili islam. Žive ovdje u severoistočnom dijelu Grčke i u rodopskom dijelu Bugarske. Dobar dio ih je odselio i u Tursku. Čitali smo ranije o njima i doživljavamo ih kao prave muslimanske gorštake, koji su zadnjih 100 godina podnijeli tako veliku žrtvu nebi li očuvali žišku islama, u čemu su i uspjeli. Gajimo veliko poštovanje prema njima i u narednih dan, dva nadamo se bliskijim susretima s pripadnicima te plemenite skupine kako bi se iz prve ruke upoznali s njihovim halom, a naša iskustva i zanimljive dijelove nastojat ćemo podijeliti kao i do sada.

U svakom slučaju prvi susret je bio bratski i vrlo srdačan. Džematlije džumretanski nastrojeni, a džamija čista i uredna. U sklopu džamije raste čempres za koji je u drvenoj konstrukciji a tik uz munaru napravljen dovoljno širok otvor za njegov nesmetani rast. Lekcija iz ekologije i dokaz da je, kako neki kažu – ISLAM ZELEN, tj. vjera koja posebno mjesto daje ekologiji. Barem bi tako trebalo biti?!

Sa imamom Muharemom otišli smo zajedno na večeru i razgovarali o čemu sve ne. Vrlo prijatan čovjek. Dok smo prolazili velikim gradskim popločanim trgom skrenu nam pažnju da hodamo po nekadašnjem muslimanskom groblju. Pored je naravno nekada bila i džamija od koje nema ni traga ni glasa. A na Sahat kuli iz osmanskog perioda postavljen je krst. – Isti obrazac, od grčkog Ksentija, preko makedonskog Bitolja pa do crnogorske Podgorice.

Sabah ćemo, inšAllah, klanjati u gradu Komotini, i to će biti posljednji grad koji ćemo ovom prilikom posjetiti u Grčkoj. Nakon toga, prelazimo u Bugarsku. Pomakistan je naša naredna destinacija. Uz Allahovu pomoć!

Ksanti, 11.04.2018.

 


 

Jutros smo sabah klanjali u Eski tj. Staroj džamiji u Komotini. Džamija je izgrađena 1608. godine i pominje je Evlija Čelebija u svom putopisu.

U Komotini živi oko 70’000 ljudi od čega muslimani sačinjavaju polovinu stanovništva. U gradu je aktivno čak 20-ak džamija.

Al’ ono što je prava zanimljivost u ovom gradu za nas je porijeklo imama Eski džamije.  O tome, na narednoj fotografiji.

Komotina, 12.04.2018.

 

 


 

Ovo je imam Eski džamije u gradu Komotini, na krajnjem severoistoku Grčke. Ime mu je SABRI, a prezime ni manje ni više nego BOŠNJAK.  Kako prijatan čovjek. Kako dobro lice. Studirao je u gradu Allahovog poslanika – Medini, i u njoj živio tokom 9 godina. Učenik je šejha Albanija, šejha Bin Baza i šejha Usejmina. Mnogo nam se obradovao, a posebno mu je bilo drago razgovarati na arapskom s Mithadom, shodno činjenici da su obojica Medinski studenti. Učenje Kur’ana na sabah-namazu mu je bilo vrlo precizno, a glas predivan. I to je još jedno čudo Kur’ana. – Čak i ako odemo u neki zaboravljeni mali gradić na “kraju svijeta” može se desiti da nađemo nekog vrsnog učača Kur’ana, poput našeg Bošnjaka Sabrija, kojeg bi se mogli postidjeti i velike karije.

Sabrija je svjestan svog bošnjačkog porijekla i ponosan je na njega. Mahsuz selami Bošnjake koji ovo budu čitali. Allah mu podario zdravlje i dug i lijepi život. Amin!

Napuštamo Grčku i putujemo u pravcu Bugarske.

Komotina, 12.04.2018.

 


 

Ušli smo u Bugarsku i svratili smo u selu Emirler. Iznenađeni smo velikim brojem munara koje vidimo s puta sve od kako smo ušli u Bugarsku. Mnoštvo sela i mnoštvo džamija. U većim selima i crkva i džamija. Skrećemo s puta. – U selu Emirler u dvorištu nove džamije dočekuje nas Džemal. Kaže da je Turčin. – Sinovi su mu na radu u Konji, žena također kod sinova sa zadatkom da se brine za unuke, a on došao u rodno selo kao lasta, s proljećem. Pokazuje nam staru džamiju koja se nalazi tik uz novu, te zajedno razgledamo stare nišane. Govori nam da u tom dijelu regiona ima preko 20 turskih sela. Vrlo je srdačan i razgovorljiv. Fali Erdogana.  Novu džamiju im je prije par godina napravio bogati seljanin koji je već odavno odselio za Tursku. Priča nam kroz šta su sve prošli zadnjih 50 godina. Al’ najteže od svega im je pala nasilna promjena imena. – Njemu su dali ime Stanko. Da Allah sačuva. Ta vremena su iza njih, a sada se suočavaju sa drugim izazovima, od kojih je jedan od najvećih – iseljavanje.

Na prvoj fotografiji razgledamo unutrašnjost stare džamije.

Emirler, 12.04.2018.

 


 

Na putu za pomačko selo Ribnovo. Put je krivudav, uz brdo i niz brdo, pa me podsjeća na put Peć-Kula-Rožaje.

Pored puta nam ponovno privlači pažnju most iz osmanlijskog perioda. Lijep je i skladan, iako nažalost dobrim dijelom urušen. Pored njega je napravljen novi most.

Pomakistan, 12.04.2018.

 


 

Stigli u Ribnovo. Selo sa 3’000 stanovnika. Naseljeno isključivo Pomacima. Ulazimo u seosku džamiju pred podne namaz i zatičemo ovu scenu. Vallahi prelijepo. Neko završi i fakultet, živi u gradu, al’ ne čita. Drugi pak žive u planinskom selu i žive od zemljoradnje i stočarstva, ali čitaju.

Tepih u džamiji podobro pohaban čak i na prostoru zadnjeg saffa, što dovoljno govori o ovim ljudima i ovom selu.

U selu postoje 2 džamije.

Hvala ti Gospodaru na ovom iskustvu.

Ribnovo, 12.04.2018.

 


 

U ovom selu vrijeme kao da je stalo. – Kako su samo ovo divni ljudi. Obradovali su nam se kao da smo im najrođeniji. Govore na bugarskom a mi na bosanskom. – Uprkos tome, nemamo problema u komunikaciji već se razumijemo i bolje nego li sam očekivao. Pozivaju nas uporno na ručak ali mi uljudno odbijamo ne želeći da im budemo na teretu. Mole nas da ostanemo barem 2 dana kako bi prisustvovali velikom seoskom slavlju povodom kolektivnog sunneta dječaka. – Prilika kada se u selu sakupe svi oni koji su zbog poslova u Sofiji i drugim gradovima, a i dobar dio onih koji su na Zapadu ili u Turskoj. Žalimo što moramo da ih odbijemo. Zahvaljuju nam na posjeti. Vole Bosnu, a ko je i neće voljeti. Čuli su čak i za naš Sandžak što nam je uistinu drago. Govore da im puno znače posjete poput naše. – Zato, ko god je u mogućnosti, čim se ukaže prilika, put pod noge.

Ljudi grubih šaka, a toplih srca.

Ribnovo, 12.04.2018.

 


 

Kod Pomaka, koliko sam mogao zapaziti, preovladava zelena i plava boja očiju. Od imena kažu nam da najviše imaju Mustafaa i Džemalaa.

Uprkos izolovanosti sela, ova dobra lica vrlo dobro znaju kako se pravi selfi

Allah im podario dug život i bereket u njemu.

Ribnovo, 12.04.2018.

 


 

U ovom “siromašnom” pomačkom selu Ribnovo, ima čak 80 hadžija.  MašAllah!

Ne jede pitu ko ima nego ko je naučio.

Ribnovo, 12.04.2018.


 

Ženska narodna nošnja Pomaka. Nismo primijetili ni jednu ženu u selu a da nije skromno pokrivena, sa šamijom na glavi, i to sve do jedne u istoj nošnji. MašAllah! Doista zaslužuju čestitke.

Ribnovo, 12.04.2018.


 

Nakon što smo se oprostili sa dobrim Pomacima, uputili smo se put Sofije. Distancu od nekih 200 km prešli smo u roku od 3 sahata.

U Sofiji nas je dočekala Banja Baši džamija, izgrađena 1576. godine, jedina je preostala džamija od nekadašnjih preko 70 – koliko ih je bilo u glavnom gradu Bugarske. Nakon pada komunizma u Bugarskoj, detaljno je renovirana, tako da je danas mjesto gdje muslimanska zajednica obožava Allaha Uzvišenog, a ujedno je turistička atrakcija. Klanjali smo 2 namaza u njoj, i oba puta je bilo turista koji su sa divljenjem ulazili u ovu Allahovu kuću. Osjećao sam neizmjerni ponos, kao da sam ja učestvovao u njenoj izgradnji.

Odmah iza džamije nalaze se ostaci nekadašnje banje, po kojoj je džamija i dobila ime.

U razgovoru sa ljubaznim hizmećarima džamije koji kažu da su Turci, saznajemo imena crkava koje su nekada bile džamije, te nas upućuju na muzej koji je također u prošlosti bio džamija. – Balkanski sindrom!

Džamija Banja Baša nalazi se u najljepšem dijelu Sofije, u samom centru grada. Pored nje, u gradu funkcioniraju još 4 manja mesdžida.

Sofija, 13.04.2018.


 

Katedrala Sv. Nedjelja u Sofiji nalazi se na 5 minuta hoda od Banja Baši džamije. Privukla mi je interesovanje jer je u njoj aprila 1925. godine izveden teroristički napad od strane komunista u kojem je poginulo oko 130 osoba. Meta napada je bio car Boris.

Interesantno je podsjetiti se da je idejni tvorac korištenja terorizma kao metode ostvarenja političkih ciljeva socijalista Auguste Blanqui, živio od 1805. do 1881. u Francuskoj. Taj podatak navodi i naš akademik Ferid Muhić u svojoj knjizi Islamski identitet Evrope. Blanqui je smatrao da radnička klasa može doći do radničkih prava isključivo putem nasilja i terorizma. Dobar dio svog života, Blanqui je proveo u zatvori.

Iz navedenog se da zaključiti da je terorizam novotarija, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u vatru. 

Sofija, 13.04.2018.

 


 

Ušli smo u Makedoniju i stigli u grad Štip. – Mjesto sa nešto manje od 50’000 stanovnika, a od tog broja oko 90% su Makedonci/pravoslavci.

Ispred džamije smo Husamudin Paše. Džamija se prvi put pominje 1570. godine. Evlija Čelebija je također opisuje u svom putopisu. Od 1950. do 1956. u džamiji je bio smješten muzej, a zatim je do današnjih dana u potpunosti napuštena.

Na dżamiji se nalazi tabla postavljena još 2004. godine na kojoj piše da je uvrštena kao prioritet za obnovu u sklopu nekog projekta Evropske komisije. Od tada je prošlo 14. godina a ona zvrvi napuštena i prazna. Vjerujem da “dio” odgovornosti zbog ovakvog stanja ove džamije snosi i muslimanska zajednica.

Munare džamije je nažalost srušeno.

Uprkos svemu, možemo se diviti arhitekturi ove džamije koja zahvaljujući svojoj lokaciji i veličini dominira gradom.

Štip, 13.04.2018.

 


 

Na putu od Štipa prema Velesu nailazimo na selo Lozovo. Godine 1953. u selu je živjelo oko 570 Turaka i samo 30 Makedonaca, tako da ne čudi što je staro ime sela – Džumajlija. Danas je pak situacija drastično u “korist” Makedonaca. – Njih je oko 850 dok je Turaka samo 8.

Nažalost, nisam uspio doći do imena ove džamije niti godine njene izgradnje, od koje gotovo da ništa nije ni preostalo izuzev ove munare. Bojim se kad naredni put prođem kroz ovo mjesto, ako se ikada to i desi, neću zateći ni ovo što je preostalo.

IZ Makedonije mora preduzeti hitne mjere kako bi se spriječio potpuni nestanak ovog dijela naše kulturne baštine. Osobito se moraju ulažiti napori s ciljem zaštite od daljeg propadanja najugroženiji vakufi, poput ove džamije u Lozovu/Džumajliji.

Tužnih srca nastavljamo put ka Velesu.

Lozovo/Džumajlija, 13.04.2018.


Fazil Ahmed-pašina džamija u Velesu, poznata i pod imenom Crna džamija, izgrađena u 17. vijeku. – Jedina preostala od nekadašnjih 6 džamija u ovom gradu. Mustafa-pašina džamija pak zapaljena je zadnjeg dana Ramazana, tj. uoči bajrama, 1994. godine.

Grad Veles ima nešto manje od 50’000 stanovnika, od tog broja preko 90% su Makedonci, a ima i oko 1’600 Turaka pa čak i 30-ak Bošnjaka.

Za vrijeme Osmanlija grad je nosio ime Ćupurli, što objašnjava ime ugledne porodice Ćuprilić koja je porijeklom iz ovog malog grada. Uistinu je interesantan podatak da je porodica Ćuprilić iznjedrila čak 6 velikih vezira i nekoliko visokih vojnih zvaničnika.

Na padinama Velesa dominira crkva Sv. Pantelejmona. – Pitam jednog deda, Makedonca, iz kojeg je vijeka crkva, a on mi odgovara – iz desetog. Provjeravam informaciju i saznajem da je crkva sagrađena tek u 19. vijeku. – Kriminalni su.

Veles, 13.04.2018.


 

Islamistika na albanskom!

Albanci su vrlo važan faktor, rame uz rame sa Bošnjacima, za očuvanje islamijeta na Balkanu.

Skoplje, 14.04.2018.


 

Džamija u albanskom selu Glumovo nadomak Skoplja. Nevjerovatno je da su ovakvu impozantnu građevinu podigli sami seljani, bez značajnije pomoći sa strane.

Džumu namaz u ovoj seoskoj džamiji klanja 700 ljudi. MašAllah! Unutrašnjost džamije je također vrlo skladna, kvalitetno urađena i bez nekog kiča, što i ne može baš često da se vidi u našim novim džamijama.

Glumovo, 14.04.2018.


Nevjerovatna fotografija s buvlje pijace iz Skoplja (Bitpazar) koja ruši mnoge predrasude.

Čovo prodaje luk i čita li čita.

Mislio sam da se ovakve scene mogu vidjeti samo na Zapadu, al’ očigledno je da sam se prevario.

Prišao sam mu sa strane i malo virnuo u sadržaj. – Knjiga je islamske tematike.

U svakom slučaju lijepo za vidjeti, i dokaz da ko hoće nađe način, a ko neće nađe razlog.

Skoplje, 14.04.2018.

 


 

EPILOG – ČEMU NAS JE OVO PUTOVANJE NAUČILO

Povratak kući nakon devetodnevnog putovanja tokom kojeg smo posjetili 20-ak gradova i sela na teritoriji Makedonije, Grčke i Bugarske. Sreli smo i upoznali divne ljude (doduše na grčkoj granici nešto manje divne). Divili se nad onim što smo od islamske kulturološke ostavštine vidjeli, ali iz istog razloga i plakali. Nastojali da negativne emocije potisnemo humorom. Doživljeno i viđeno prenosili smo drugima želeći da budemo prvenstveno informativni, a onda i stimulativni. – Vjerovatno mnogi nisu ni svjesni koliko putovanje ove vrste može da bude jeftino kada se svi troškovi podijele na 5 saputnika. Pozivamo vas da probate posjetiti bilo koju državu, počevši od onih iz vašeg komšiluka, s ciljem upoznavanja sa stanjem islama i muslimana u tim zemljama. Koliko samo Bošnjaka iz Bosne nikada nije bilo u Sandžaku?! Doduše, istu paralelu ne možemo upotrijebiti za Sandžaklije i Bosnu.  U svakom slučaju, uvjerićete se da ovakva putovanja niti su skupa, niti su komplikovana, a obilježiće vas ako Bog da pozitivno za čitav život.

Od svega što sam na ovom putovanju naučio, za kraj želim izdvojiti sljedeće jer držim da je iznimno važno uzimajući u obzir stanje u kojem se Bošnjaci muslimani danas nalaze. – Nakon svih srušenih džamija koje smo obišli, ili onih pretvorenih u crkve i muzeje, ili pak škole Kur’ana pretvorene u javna WC-a, te srušene hamame i imarete tj, narodne kuhinje preinačene u restorane u kafane,… A iznad svega ljude, muslimane, koji smo sreli i koji su nas dočekali kao da smo im članovi porodice koje davno nisu vidjeli, uticalo je, sve to zajedno, da naš vjerski identitet bude oslobođen svih nakupljenih korova – svih tih malih partikularnih identiteta koji vrlo često svima nama smetaju pa od drveta ne vidimo šumu. Takav vjerski identitet, ogoljen i originalan, učinio je da volimo ljude a i oni nas isključivo zbog onog što nam je svima zajedničko, a to je LA ILAHE ILALLAH MUHAMEDU RESULULLAH. – Ljubav prema Kur’anu i sunnetu njegovog Poslanika alejhiselam. Kakav je samo to divan osjećaj za prsa vjernika.

 

Ono što bih strašno želio da vidim u budućnosti je kreiranje memorijalnih centara u zemljama sa ugroženom islamskom kulturnom ostavštinom. Memorijalni centri u kojim bi bili izloženi osnovni podaci, fotografije, video snimci,… o našim vakufima koji su preživjeli period prije i poslije Balkanskih ratova, a zatim i komunistički period. Vjerujem da bi bilo od velike koristi da naši historičari za diplomske, master i doktorske radove odabiru teme kojima bi oživjeli sjećanje na gotovo pa zaboravljenu islamsku kulturnu ostavštinu u Grčkoj, Bugarskoj, Makedoniji,… Srbiji. Siguran sam da je moguće obezbijediti i stipendije za navedene potrebe.

I za sami kraj, objašnjenje fotografije koju gledate. – Čivija koju vidite isčupana je iz dotrajale grede srušene džamije u selu Lozovo, nekada Džumajlija, nadomak makedonskog grada Velesa. Ukoliko se zagledate u fotografiju munare primjetit ćete čiviju u gredi. Uzeo sam je sa sobom iz bojazni da uskoro neće biti niti ove munare koja odolijeva vremenu, niti bilo kakvog traga ove džamije. Čivija će biti izložena u sklopu moje male kolekcije, pa kad me moja djeca a i musafiri upitaju zašto čuvam običnu čiviju/ekser, moći ću ispričati im priču o džamiji iz čije grede je isčupana, ali ne samo o njoj, već i o na hiljadama uništenih džamija i drugih spomenika islamske kulture u Grčkoj, Bugarskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji, Italiji,… Ispričaću im priču o svjesnom zatiranju islamskog identiteta Evrope, koje nikada nije stalo, a jedna od njegovih zadnjih manifestacija je bila agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine.

Čivija nije moje vlasništvo već sam je uzeo isključivo na čuvanje. – Ona je vakuf, a njen vakif vjerovatno nije bio ni svjestan da će jednoga dana sevape sticati tako što će ista biti izložena u Luksemburgu, te će biti korištena kao halatka za širenje informacija o islamu i muslimanima na Balkanu. Neka to bude naša zadnja poruka sa ovog putovanja. – Vodimo računa o vakufima tako što ćemo ulagati u iste, graditi i osnivati nove, ali i čuvati sjećanje na stare. – Bošnjacima i Albancima kao autohtonim evropskim narodima, pripala je čast da budu ako Bog da garant očuvanja vakufa i islamijeta u ovom dijelu Evrope.

Luksemburg, 16.04.2018.

– KRAJ – 

 .
IDENTITET.LU
.
Ceman
Autor članka: Ceman April 20, 2018 10:05