PUTOPIS: Stopama ashaba do vakufa Bošnjaka na Kipru (FOTO+VIDEO)

Ceman
Autor članka: Ceman studeni 29, 2019 17:10

PUTOPIS: Stopama ashaba do vakufa Bošnjaka na Kipru (FOTO+VIDEO)

 

Pred vama je novi putopis kojeg ovog puta donosimo sa Kipra – mediteranskog ostrva koje zauzima vrlo važno mjesto ne samo u historiji islama i Evrope, već i u širem kontekstu – povijesti cjelokupnog čovječanstva.

Naša metodologija ostaje nepromijenjena. – Objavljujemo fotografije propraćene našim zapažanjima do kojih smo došli pohodeći kiparska sela i gradove, pritom ostajući vjerni hronologiji njhovog objavljivanja na našem facebook profilu.

Nadamo se da ćete uživati u putopisu i da ćete u njemu naći mnoštvo zanimljivih informacija koje će vas dodatno podstaći da se i sami otisnete putevima zaboravljenog islamskog kulturnog naslijeđa evropskog Mediterana.

 


 

 

 

Ekspedicija u gotovo nepromijenjenom sastavu ponovno je na okupu. – Jedina novina je što ovog puta među nama imamo i jednog Albanca.

Upravo smo sleteli na aerodrom u Erdžanu te ćemo u danima koji su pred nama intenzivno tragati za islamskom kulturno-historijskom zaostavštinom Kipra.

Za početak, kao uvod u ono što nas očekuje, dovoljno je uzeti u obzir da su islam na ovo ostrvo u prvi mah donijeli ashabi, a nekoliko vijekova nakon toga, vjerovali ili ne, i Bošnjaci.

Ne gubimo vrijeme već odmah nakon što smo se smjestili u iznajmljeno vozilo upućujemo se put sjevera ka gradu Kerineja.

Bismillah!

Erdžan, 07.11.2019.

 


 

 

Nalazimo se u Kerineji, gradu u kojem živi 30ak hiljada stanovnika, u sjevernom dijelu Turske Republike Sjeverni Kipar. Džamija koju imate priliku vidjeti izgrađena je 1589. godine od strane Age Džafer Paše, tadašnjeg upravitelja Kipra, po kojem je i dobila ime. Pri izlasku iz džamije, starija turistkinja nas je učtivo upitala na engleskom da li smo unutar bogomolje primijetili gospodina njenih godina?. Nakon što smo odgovorili potvrdno, zamolila nas je da mu skrenemo pažnju da je stigla te da ga čeka ispred džamije. Vjerujemo da se dotični gospodin, pretpostavljamo Englez, malo zanio, dok nas je iz ćoška, sjedeći, posmatrao kako obavljamo podne-namaz. Vjerovatno je želeo da i nakon što odemo uživa u tišini i ljepoti džamije.

Kerineja, 07.11.2019.

 


 

 

Nadomak Aga Džafer Pašine džamije nalazi se česma Hasana Kavizade Husejna-efendije, koju je kao vakif dao izgraditi 1841. godine. Doista prelijep rad u kamenu. Po izgradnji, česma je koristila ne samo za napajanje vodom obližnjim žiteljima, već i kao abdesthana.

Kerineja, 07.11.2019.

 


 

 

Pogled na staru tvrđavu u Kerineji, izgrađene za vrijeme vizantijske dominacije Kiprom. Doprinos u njenoj izgradnji kasnije su dali i krstaši, a i Mlečani. Kerinejska luka zauzimala je važnu poziciju kroz cjelokupnu historiju Ostrva.

Napuštamo Kerineju i upućujemo se u pravcu jugo-istoka, put antičkog grada Salamisa.

Kerineja, 07.11.2019.

 


 

 

Putujući u pravcu Salamisa, pažnju nam privlači nova džamija s dvije vitke munare. Zaustavljamo se i ulazimo u lijepo ograđen harem. Iznad velikih ulaznih vrata istaknuto je ime džamije – “Redžep Taip Erdogan”. Ovo je samo jedna od mnogobrojnih džamija koja je tokom zadnje decenije izgrađena sredstvima iz Turske. Osobitu kritiku kiparskih medija, kako onih grčkih, tako i lokalnih – turskih, sekularnih, privukla je izgradnja prvog islamskog koledža, koji nosi zvanično ime – “Hala Sultan Teološki Koledž”, koji je također izgrađen uz finansijsku pomoć Turske. Iako je nekada na prostoru Kipra bilo aktivno 11 medresa a da bi kasnije sve bile ugašene, mrzitelji islama smatraju da je osnivanje ove visokoobrazovne islamske ustanove pokušaj islamizacije lokalnih Turaka, koji važe za izrazito sekularne i u velikoj mjeri odrođene od islama. Glavni muftija Sjevernog Kipra, Talip Atalaj, u jednom intervju odgovorio je vrlo prosto na iznijete optužbe, uporedivši današnje stanje sa onim iz 1949. godine, kada je na Ostrvu bilo aktivno 300 džamija, što je za 100 više nego li je to navodno slučaj danas. – Uzimajući navedeno u obzir, izgradnja novih džamija na Kipru ne predstavlja nikakvu “islamizaciju”, već ponajprije “normalizaciju” stanja, istikao je tom prilikom muftija Atalaj.

Na putu za Salamis, 07.11.2019.

 


 

 

Pred samo nastupanje akšama stigli smo u Salamis. Naše primarno interesovanje za ovaj drevni grad privukao je Manastir Sv. Barnabe kojeg možete vidjeti na fotografiji.

Barnaba je vrlo interesantna historijska ličnost i neki detalji iz njegove biografije itekako zaslužuju da se podijele. – Salamis je njegov rodni grad. Vjeruje se da je rođen 8 godina pr. n. e. u jevrejskoj porodici Levi, te je kao mladić otputovao u Kuds tj. Jerusalem na teološke studije.Tamo se navodno susreće sa učenjem Isusa alejhiselam, te se njegovom pozivu u potpunosti predaje. Svoje inicijalno ime Jozef zamjenjuju mu sa Barnaba, što znači “Sin Utjehe”, iz razloga jer je, kako se prenosi, itekako znao utješiti ljude. Ubraja se u apostole, i posebno je cijenjen zbog svojih misionarskih uspjeha. Propovedao je na mnogim mjestima, pa tako i u Aleksandriji i Rimu. Upravo on je, sa apostolom Pavlom donio, uslovno rečeno – “kršćanstvo” na Kipar oko 45. godine. Kasnije se s Pavlom razišao jer je smatrao, nasuprot Pavlu, da je obrezivanje obavezujući propis preobraćenicima. Kamenovan je do smrti 61. godine u svom rodnom mjestu, Salamisu, u kojem se trenutno i nalazimo, od strane lokalnih jevreja. Na mjestu gdje se navodno nalazio njegov grob, mnogo kasnije izgrađen je ovaj manastir. Naime, zabilježen je podatak koji govori da je jedan od lokalnih crkvenih velikana u snu vidio mjesto gdje je Barnaba ukopan. Istraga je navodno urodila plodom te su uspjeli pronaći kabur, u kojem su na Barnabinim prsima pronašli njegovo Jevanđelje. – Upravo ta knjiga, Barnabino Jevanđelje, predmet je mnogih kontraverzi. Naime, sadržaj Jevanđelja po Barnabi puno je bliže monoteizmu i sukladnije islamskom učenju nego li bilo koja druga savremena verzija kršćanstva. Iz tog razloga se Barnabino Jevanđelje od strane Crkve ne smatra kanonskim, i uglavnom se odbacuje od većine crkvenih autoriteta. Uprkos tome, Barnaba se slavi kao svetac i mučenik kako od Pravoslavne tako isto i od Katoličke, a i od strane mnogih drugih crkava.

Uzbuđuje me i sama pomisao na mogućnost da je Barnaba umro kao monoteista, na istinskoj vjeri Isusovoj, alejhiselam, te da je tokom svog života obožavao isključivo Jednog Stvoritelja.

Kako god, Jevanđelje po Barnabi može se naći i na bosanskom jeziku, što je dobro za nas, ukoliko se želimo upoznati iz prve ruke sa tim spisom. A istovremeno, Barnabi će suditi Najpravedniji, što je itekako dobro za Barnabu, jer mu se neće nepravda učiniti.

Put nastavljamo u pravcu obližnjeg grada Famaguste.

Salamis, 07.11.2019.

 


 

 

Stare zidine Famaguste. Ovaj grad, koji danas ima nešto više od 40’000 stanovnika, osnovan je oko 300 godina p. n. ere. Grad je potpao pod vlast Osmanlija 1571. godine, i to ponajviše zahvaljujući upornosti jednog Bošnjaka, a ni manje ni više nego li glavnog vojskovođe osmanlijske vojske – Lala Mustafa-paše Sokolovića (1500-1580). Opsijedao je grad od avgusta 1570. do kraja jula 1571. godine. U borbama za grad, ratovali su i mnogi drugi Bošnjaci, pa historičari bilježe da je tom prilikom, pod zidinama Famaguste poginuo i sin Mehmeda Paše Sokolovića.

Prije Famaguste, od važnijih gradova Kipra, od strane Osmanlija jedino je Nikozija već bila preuzeta iz ruku Venecijanaca koji su u tom periodu kontrolisali Ostrvo.

Dok hodamo oko ovih ogromnih zidina, na mjestima po kojima su nekada Bošnjaci prosipali svoj znoj a Bogami i svoju krv, itekako osjećamo ponos – sebebom naših slavnih predaka koji su znanjem, zalaganjem, nadarenošću i hrabrošću uspijevali nametnuti se kao lideri Osmanlijskog carstva, pritom koristeći navedenu poziciju za širenje blagoslovljene poruke islama.

Unutar zidina nalazi se gradsko jezgro, pa ćemo uskoro vidjeti šta nas to tamo očekuje.

Famagusta, 08.11.2019.

 


 

 

Džamija Lala Mustafa-paše Sokolovića u srcu Famaguste. Kao što se lahko može zaključiti na osnovu njenog gotskog arhitektonskog stila, od 1300. pa do 1571. godine ova građevina služila je kao katedrala.

Koji je bio značaj ove katedrale možda ponajbolje govori podatak da je upravo u njoj, kroz vijekove, vršena ceremonija krunisanja kraljeva Jerusalima iz Kuće Lizinjan. Vjerovatno se pitate šta to kraljevi Jerusalima imaju da traže s krunisanjem na Kipru?! Objašnjenje je jednostavno. – Salahudin Ejubi u poznatoj bitci na Hitinu 1187. godine porazio je krstaše i tim činom konačno oslobodio Kuds, a prilikom same bitke zarobio je kralja Jerusalima – Gia i poznatog zločinca Rejnalda od Šatijona kojeg je ubio svojim rukama, dok je Gia poštedio govoreći mu da “kralj ne ubija kralja”. Kako je kralj Jerusalima, Gi, ostao bez svog voljenog grada, stupio je u kontakt sa jednim drugim poznatim krstaškim kraljem – Ričardom “Lavljeg Srca”, mada mu ime kojim ga Tarik Ali naziva u svojoj knjizi “Knjiga Salahudinova”, uzimajući u obzir sve njegove zločine, puno bolje priliči. Kako je kralju Ričardu nešto ranije bilo pošlo za rukom da osvoji Kipar, sa Jerusalimskim kraljem Giom dogovorio je njegovu prodaju, odustavši od ranije ideje da Kipar proda Templarima kojima je također bio potreban novi dom. – Od trenutka prodaje Kipra kralju Giu 1190. pa sve do 1489. godine, Kiprom su vladali njegovi potomci, koji su sebe simbolično nazivali kraljevima Jerusalima. Upravu nad Ostrvom nakon ove dinastije francuskog porijekla – Lizinjan, preuzeli su Venecijanci čija vlast je potrajala sve do perioda dolaska Lala Mustafa-paše Sokolovića.

Iz ovog primjera može se razaznati u kojoj mjeri su historijski događaju vrlo često međusobno ispreplijetani i uzročno-posljedično vezani. A šta tek onda reći za savremena globalna politička dešavanja?!

Famagusta, 08.11.2019.

 


 

 

Unutrašnjost Lala Mustafa-pašine džamije.

Gotički stil, koji se pojavio u Francuskoj tokom XII stoljeća, inspirisan je mudeharskom arhitekturom muslimanske Španije. Čak štaviše, određeni historičari tokom XVIII stoljeća nisu se ustručavali imenovati gotiku, sasvim otvoreno, “saraćenskim” (muslimanskim) umjetničkim stilom.

Velike vitraže su jedna od glavnih odlika gotičke arhitekture.

U slučaju Lala Mustafa-pašine džamije, gotički stil se na određeni način vratio izvoru, pod okrilje islamske estetike i duhovnosti.

Famagusta, 08.11.2019.

 


 

 

Naišli smo na zanimljivu fotografiju unutar Lala Mustafa-pašine džamije. Crvene tačke na karti označavaju džamije na Kipru 1878. godine. Te godine kao što je poznato održan je Berlinski kongres čijim odredbama je Britanija dobila upravu nad Kiprom, a Austro-Ugarska je aneksirala Bosnu. Uprkos toj odluci, Kipar je ostao u sastavu Osmanlijske države sve do početka I svjetskog rata, kada su zbog stajanja Osmanskog carstva uz Centralne sile, Britanci u potpunosti aneksirali ostrvo.

Sudbina muslimanskih naroda i njihovih domovinskih prostora nakon povlačenja Osmanlija i prepuštanja istih na milost i nemilost svjetskih sila i lokalnih katila, itekako podsjećaju jedna na drugu. Ova mapa kiparskih džamija na kraju XIX vijeka od kojih su mnoge srušene, podsjeća me na mapu masovnih grobnica nakon zadnje agresije u Bosni.

Allah da nas pomogne preko ruku naših pa da nikad više ne budemo ničija kolateralna šteta.

Famagusta, 08.11.2019.


.

Inicijalno crkva Sv. Petra i Pavla, izgrađena oko 1360., da bi sa dolaskom Osmanlija na Kipar 1571. godine bila pretvorena u džamiju Sinan-paše. Interesantno je da Sinan-paša (1520-1596) je bio rodom Albanac, tako da nam itekako predstavlja zadovoljstvo što su nekada i Albanci, rame uz rame sa svojom braćom Bošnjacima, stajali na put idolatriji i politeizmu kroz mnoga sela i gradove, afirmišući monoteizam i dobročinstvo. Takav bi trebao biti naš odnos i danas, al’ po tom pitanju moramo se još puno truditi nebi li unaprijedili trenutačno stanje.

Zanimljivo je napomeniti da je Sinan-paša čak u pet navrata dolazio na položaj Velikog vezira. Također, da ne zaboravimo pomenuti da je i naš Lala Mustafa-paša određeni period pred kraj svoga života, ali vrlo kratko, obnašao odgovornost Velikog vezira.

Ova džamija tokom britanske uprave nad Kiprom služila je kao dućan za prodaju krompira. Djelimično je renovirana zahvaljujući finansijskoj podršci USAID-a, te trenutno odgovara potrebama javne biblioteke.

U haremu ove džamije, što se može i vidjeti na fotografijama, ukopan je ambasador Osmanlijske države u Francuskoj, koji je umro u Famagusti 1732. godine.

Famagusta, 08.11.2019.


 

.

Mustafa-pašin mesdžid u Famagusti nesumnjivo je u prošlosti bio crkva. Više je faktora koji nas dovode do navedenog zaključka a jedan od njih – koji ćete moći vidjeti kasnije, za nas je bio presudan. Iako u nezavidnom stanju mesdžid je još uvijek u funkciji. Jedan je od mnogobrojnih mesdžida na teritoriji Kipra kojem bi itekako dobro došla restauracija.

Famagusta, 08.11.2019.


 

Ovo je zid Mustafa-paše mesdžida. Jedan detalj na njemu zavrijedio je našu posebnu pažnju. Ukoliko pogledate četvrti kameni red od krova ka podu, primijetit ćete uklesani krst, koji vjerujemo svjedoči o nekadašnjoj funkciji ove građevine. Ovaj prizor nas je podsjetio, doista bez želje da bilo šta relativiziramo, na uklesani kur’anski odlomak u kameni stub katedrale u Palermu koji smo bili u mogućnosti vidjeti prilikom naše posjete Siciliji – a koji također svjedoči o njenoj prošlosti.

Famagusta, 08.11.2019.

 


 

 

Ovaj prizor navodi nas na zaključak da se na teritoriji Sjevernog Kipra nalazi toliko islamskog kulturološkog blaga da lokalne uprave prosto ne znaju, mada je veća mogućnost da nemaju mogućnosti, staviti ga pod zaštitu i valorizovati ga.

Napuštajući Famagustu, grad drevnih utvrda i starih crkava u kojem su nekada živjele najbogatije porodice na svijetu, te opraštajući se od srednjovijekovnih džamija i od mnoštva palmi datula za koje je sjeme, kako saznajemo, u nemalom broju donijeto nekada davno, od strane hadžija iz Medine i Meke.

Famagusta je ujedno naša zadnja destinacija na teritoriji Turske Republike Sjeverni Kipar. Naša naredno javljanje, ako Bog da, biće iz grada Aja Napa, sa krajnjeg jugoistoka ostrva.

Famagusta, 08.11.2019.

 


 

 

Prelaskom linije razgraničenja, takozvane “zelene linije” koja od 1974. godine dijeli Kipar na turski i grčki dio, a o čemu ćemo detaljnije pisati pri kraju putovanja – kada stignemo u podijeljeni grad, Nikoziju, stupili smo na grčku stranu Kipra. Naša prva destinacija sa ove strane grane je grad Aja Napa.

Nismo gubili vrijeme na prelijepe plaže, njih čak 14, po kojima je ovaj grad nadaleko poznat, već smo se odmah dali u potragu za mesdžidom “Sejjidina Ibrahim”. Nažalost, uprkos uloženom trudu nismo ga uspjeli pronaći. Čak štaviše, kako nismo primijetili ništa što ukazuje na prisustvo muslimana u gradu, sumnjamo da je mesdžid u funkciji čak i ako postoji.

Na fotografiji vidite unutrašnjost lokalnog manastira iz XV stoljeća po kojem je Aja Napa također poznata.

Nastavljamo u pravcu juga. Naša sljedeća destinacija je grad Larnaka.

Aja Napa, 09.11.2019.


 

Stigli smo do vrlo važne destinacije na Kipru. – Na ovom mjestu, nadomak Larnake, davne 649. godine, za vrijeme hilafeta Osmana r.a., iskrcala se muslimanska vojska na čelu sa hrabrim ashabom Ubade ibn Samitom r.a. To je bio prvi fizički kontakt muslimana sa Kiprom, dok su u istom periodu drugi muslimani stizali do Kavkaza – što znači da su nešto više od decenije nakon smrti našeg Poslanika alejhiselam, njegovi sljedbenici prispijevali do raznih krajeva Evrope, i to ne kao imigranti.

Muslimanska mornarica koja je stigla do evropskih obala, formirana je na nagovor Muavije ibn ebi Sufjana r.a. – Kao guverner Sirije, Muavija r.a. vrlo brzo je shvatio da put do evropskog kopna može voditi i morem. Prve halife, Ebu Bekr i Omer r.a., kako primjećuje historičar Ali Muhamed Fehmi, bili su ljudi kojima je bila bliža pustinja nego li morski talasi, i sa urođenom odbojnošću prema moru. Hazreti Omer je glatko odbio Muavijin r.a. prijedlog formiranja muslimanske flotile. Međutim, ista inicijativa predočena je kasnije od strane Muavije r.a. i hazreti Osmanu, ali je prijedlog ovoga puta bio prihvaćen, te se aktivno otpočelo sa gradnjom brodova u Tripoliju, Akri i Sidonu. Vjeruje se da je Osman r.a. razvio pri sebi pragmatičniji stav o ideji formiranju mornarice između ostalog i zbog iznenadnog upada Vizantijaca u Aleksandriju 646. godine.

Na fotografiji vidite džamiju ashabijske Ummu Haram, supruge vojskovođe prve muslimanske flotile Ubade ibn Samita r.a., koja je poginula uslijed pada s jahalice, prilikom iskrcavanja muslimanske vojske u okolini ovog mjesta.

Poučnu priču o sahabijki Ummu Haram r.a. predstavićemo vam kroz naredno javljanje.

Larnaka, 09.11.2019.


Kratka poruka sa Kipra: Čemu nas je podučila ashabijka Ummu Haram? – Govori moj brat i saputnik – Mithad.
Larnaka, 09.11.2019.

 

Džamija Ummu Haram nalazi se na obali drugog po veličini slanog jezera na Kipru, koje tokom godine privlači na hiljade ružičastih flamingosa. Mi nismo imali sreće da ih danas vidimo i doista žalimo zbog toga, jer mnogi svjedoče da se radi o nesvakidašnje lijepom prirodnom spektaklu.

Larnaka, 09.11.2019.

 


 

 

Velika džamija u Larnaki nalazi se u samom centru ovog trećeg po veličini grada na Kipru. Izgrađena je krajem XVI stoljeća, a značajno je restaurirana tokom XIX vijeka. Kako je tursko stanovništvo ovog grada gotovo u potpunosti protjerano uslijed sukoba i podjele ostrva 1974. godine a o čemu će biti još riječi, muslimani koje smo imali priliku sresti u ovom gradu, su uglavnom Arapi, Bangladežani i iz zemalja Afrike.

Larnaka, 09.11.2019.

 


 

 

Doista nam je bilo itekako drago kada smo na policama s knjigama u Velikoj džamiji u Larnaki ugledali i prevod Kur’ana na bosanski jezik.

Larnaka, 09.11.2019.

 


 

 

Pogled s prozora Velike džamije na more i plažu. – Doista je idealno situirana.

Larnaka, 09.11.2019.

 


 

Cvijetni aranžman. – Mali ali itekako važan detalj koji značajno može uljepšati svaku džamiju, pa i onu kojoj ne nedostaje ljepote.

Larnaka, 09.11.2019.

 


 

 

 

 

U samom komšiluku Velike džamije u Larnaki, nalazi se Lazareva crkva, izgrađena 890. godine od strane vizantijskog cara Lea VI. Nesumnjivo je Kipar ostrvo hramova, džamija, manastira i sinagoga, međutim ova crkva privlači našu osobitu pažnju zbog tvrdnje da je u njoj pokopan Lazar kojeg je Allahov poslanik Isus/Isa alejhiselam oživio iz mrtvih. – Vjerovanje u navedeno čudo zajedničko je muslimanima i kršćanima, kao što zajedno vjerujemo da je nešto ranije jedan drugi Allahov poslanik – Mojsije/Musa, alejhiselam, uspio razdvojiti more prostim udarom svoga štapa. Dok je od najvećih čuda/mudžiza koje su date posljednjem poslaniku Muhammedu, alejhiselam, saam Kur’an, koji ne prestaje nadahnjivati čovječanstvo.

Teško je pak znati da li je Lazar, Isusov savremenik, doista ukopan u ovoj crkvi. Lično, itekako sumnjam.

Kršćani vjeruju da je Lazar, nakon što ga je Isus, uz Allahovu dozvolu i pomoć, digao iz mrtvih, bio prinuđen napustiti Palestinu, te je odlučio naseliti se na Kipar. S geografske tačke gledišta, vrlo je moguće, uzimajući u obzir da je Palestina udaljena oko 200 milja od južne obale Kipra. Sa istočne strane ostrva na udaljenosti od samo 60 milja nalazi se Sirija, dok je ista udaljenost i između Turske i sjevera Kipra.

Kakva god da je istina vezana za mjesto Lazarevog ukopa, žalosti me to što mnogi kršćani kroz vijekove pa čak i danas, dolaze u ovu crkvu tražeći bereket putem istruhnulih kostiju čovjeka koji je umro tako davno i sigurno nije u stanju pomoći ni sebi, a kamo li drugima umjesto da traže pomoć. Kamo sreće da bereket i zaštitu prose isključivo od Onoga koji daje život i smrt a koji ne umire.

Larnaka, 09.11.2019.

 


 

Zuhri (Podnevska) džamija također se nalazi u samom gradskom jezgru Larnake. Izgrađena je sredinom XIX stoljeća. Munara joj je srušena tijekom XX vijeka. – Uzrok rušenja ostaje nam nepoznat.

Izgleda napušteno i zaboravljeno. Nekoliko fotografija njene unutrašnjosti uspio sam napraviti kroz otvor na prozoru.

Larnaka, 09.11.2019.

 


 

 

U starom dijelu Larnake, posjetili smo Tuzla džamiju. Izgrađena je odmah po dolasku Osmanlija, 1571. godine, navodno na temeljima vizantijske crkve koja je još tokom XII ili XIII stoljeća preinačena u katoličku.

Ima svoj ograđen harem, što smatram da može biti od velikog značaja za očuvanje ovog vakufa, uzme li se u obzir da džamija trenutno ne služi svojoj namjeni. Fotografiju nesvakidašnje unutrašnjosti džamije koju vidite, napravio sam kroz otvor na prozoru.

Sa ovim, završavamo našu posjetu predivnoj Larnaki, gradu višemilenijskog historijskog naslijeđa kojim su hodali i ashabi, te nastavljamo putujući obalom mora u pravcu jugozapada.

Nadamo se da ćemo do jacijskog vremena stići do naše naredne destinacije – grada Limasol.

Larnaka, 09.11.2019.


 

Zasluženi predah!

Na putu za Limasol, 09.11.2019.

 


.

U jacijsko vrijeme stigli smo u Limasol. Ovaj grad nalazi se na krajnjem jugu ostrva, a sa svojih 100 000 stanovnika, drugi je po veličini grad na Kipru. Engleski kralj Ričard Lavlje Srce osvojio ga je – hajmo reći uzgred, dok je 1191. godine putovao ka Svetoj zemlji s namjerom vođenja novog krstaškog pohoda. Nije se zaustavio na osvajanju Limasol grada, već mu je vizantijski namjesnik Kipra Isak Komnen predao vlast nad cjelokupnim ostrvom pritom dobivši garancije od Ričarda da ga neće okovati u željezo. Ričard je obećanje ispunio, te ga je okovao srebrenim lancima. – Vjerovatno mu taj poduhvat sa srebrom nije bio lahak za izvjesti, međutim obećanje je obećanje, a još ako dolazi od kralja poput Ričarda…

Godinu dana kasnije, 1192. godine, kralj Ričard prodaje Kipar Jerusalimskom kralju Giu, o čemu smo već ranije pisali.

U samom srcu starog grada nalazi se Velika džamija, izgrađena krajem XVI stoljeća. Iako je sa svih strana stiješnjena kafanama, u funkciji je i spoljašnost joj je vrlo lijepo uređena.

Limasol, 09.11.2019.


.

Na par minuta hoda od Velike džamije nalazi se Hadži Ibrahim-agina džamija. Saznajemo da su 1964. a nakon toga i 1974. godine, tokom međuetničkog tj. interkonfesionalnog sukoba na Kipru, muslimani ovog grada tražili sigurnost sklanjajući se u okrilje ove džamije.

Hadži Ibrahim-agina džamija stradala je aprila 2012. godine u namjerno izazvanom požaru.

Iako duži period nija bila u funkciji, od nedavno se u njoj redovno obavlja džuma-namaz.

Napuštamo grad kako bi prije ponoći stigli do naše naredne destinacije. Krećemo se u pravcu jugozapada ka antičkoj prijestonici Kipra – gradu Pafosu.

Limasol, 09.11.2019.

 


 

“Džami Kebir” tj. Velika džamija u Pafosu. Prije dolaska Osmanlija, na ovoj lokaciji nalazila se crkva “Aja Sofija”. Uprkos tome što od 1974. godine džamija nije u funkciji, renovirana je prije 10ak godina sredstvima Evropskog regionalnog razvojnog fonda. Iz istog fonda, primijetili smo tokom putovanja Kiprom, finansirana je restauracija više kulturno-vjerskih objekata – kako džamija tako i crkava.

Pafos je klasični mediteranski grad. Sunčano vrijeme, 27 predivnih plaža i bogata kulturno-historijska zaostavština ovog grada, privlače značajan broj turista iz čitavog svijeta.

Pafos se također može pohvaliti i bogatim islamskim kulturnim naslijeđem, u šta ćete se kroz objave koje slijede i sami uvjeriti.

Pafos, 10.11.2019.

 


 

 

Kako su Britanci imali administrativnu kontrolu nad Kiprom još od Berlinskog kongresa, njihovo jednostrano aneksiranje ostrva početkom I svjetskog rata, Turska je priznala tek s potpisivanjem ugovora u Lozani 1923. godine. Grci su u početku podržavali prisustvo Britanije, uvjereni da im ide na ruku i da će vremenom preuzeti vlast na Kipru. Međutim, ubrzo im ponestaje strpljenja te 1955. pristupaju formiranju terorističke gerilske organizacije, takozvane “Narodne organizacije kiparskih boraca” (EOKA) koja za metu napada uzima britanske vojne i administrativne ispostave na ostrvu. Britanija biva primorana odreći se svog prava upravljanja Kiprom, te 1960. godine dolazi do sporazumnog proglašenja nezavisnosti Kipra. Arhiepiskop Kiparske crkve, Makarios III dolazi na poziciju predsjednika (političko kršćanstvo?) dok Turci dobijaju značajne pozicije u novoj državi, pa čak i pravo veta u Parlamentu. Međutim, lokalni Grci težili su ujedinjenju ostrva sa Grčkom, što je bilo neprihvatljivo za tursku stranu, te se nije puno čekalo do izbijanja novih sukoba. Godine 1963. nakon incidenta u kojem su policajci Grci ubili dvojicu Turaka, dolazi do oružanih sukoba uslijed kojih je ubijeno na stotine Turaka i duplo manji broj Grka. Tom prilikom također je srušeno preko 100 sela sa turskim življem i izmješteno je oko 30’000 Turaka. Zbog nestabilnosti na ostrvu i učestalih sukoba, Ujedinjene Nacije (UN) po prvi put uspostavljaju Zelenu liniju kojom razdvajaju prijestonicu Nikoziju na dva dijela, što je predstavljalo uvertiru za kasniju podjelu ostrva. U istom periodu, uslijed Hladnog rata Amerikanaca i Sovjeta, Kipar je imao strateški značaj. Makarios III želi ostati nesvrstan, što se nikako nije svidjelo Amerikancima. Zbog navedenog, određeni historičari tvrde da je državni udar organizovan 1974. godine od strane grčke hunte uspio ponajviše zahvaljujući podršci CIA agenture. Makarios III biva svrgnut s vlasti. Samo nekoliko dana kasnije, Turska pokreće vojnu invaziju zauzimajući 37 % ostrva. Uspostavlja se Zelena linija, tampon zona, koja dijeli Kipar na dva dijela. Cjelokupan proces podjele ostrva propraćen je međusobnim izmještanjem grčko-turske populacije, pljačkom i ubistvima.

Mezarje koji vidite nalazi se u haremu Velike džamije u Pafosu. U njemu je ukopano nekoliko turskih građana Pafosa ubijenih tokom sukoba 1974. godine.

Proglašenje Turske Republike Sjeverni Kipar obavljeno je od strane predsjednika Reufa Denktaša 1983. godine.

Pafos, 10.11.2019.

 


 

 

 

Nekada zgrada najveće medrese na Kipru. – Danas tržni centar.

Pafos, 10.11.2019.

 


 

 

A gdje su muslimani tu bi morala biti i odgovarajuća infrastruktura za održavanje čistoće. Preko puta zgrade nekadašnje medrese, nalazi se hamam iz perioda dominacije Osmanlija.

Pafos. 10.11.2019.

 


 

 

Pafoski zamak. – Izgrađen od strane Vizantijaca, a kroz historiju su ga preuzimali ranije pomenuti osvajači Kipra. Tarih iznad ulaza u zamak iz osmanlijskog je perioda.

Doista prelijepa građevina.

Pafos, 10.11.2019.

 


 

 

Ožiljak i ukras grada – oboje istovremeno. Koliko li će još dugo odolijevati zubu vremena?

Pafos, 10.11.2019.

 


 

 

Kato Pafos džamija. Nakon temeljite restauracije, svečano otvorena za vjernike u ramazanu prošle godine. Džamijska esplanada djelimićno je stavljena pod krov, tako da prilikom većih gužvi, vjernici mogu obavljati ibadet napolju a pritom biti zaštićeni od sunca. O kiši u Pafosu se rijetko govori.

Pafos, 10.11.2019.

 


 

 

A evo ostataka još jednog hamama, nedaleko od predhodne džamije. “Čistoća je pola imana”, kaže naš Poslanik alejhiselam. Restaurirano zahvaljujući fondovima EU.

Pafos, 10.11.2019.

 


 

 

I na kraju naše posjete Pafosu, nadam se zaslužen ručak uz izvrsne specijalitete arapske kuhinje. – Falafel, lahmadžun, humus,… Hrana ukusna, ugostitelji – sirijska porodica, vrlo susretljivi. Higijena na nivou. – Itekako zaslužena preporuka! Jedini im je propust to što su nas zamijenili sa Čečencima. lol

Opraštamo se od ovog doista predivnog grada, i nastavljamo put sjeverozapada, u pravcu grada Polisa.

Pafos, 10.11.2019.

 


 

Plantaža banana. Raj za bananamene! lol

Na putu za Polis, 10.11.2019.

 


 

 

U Polisu nismo uspjeli pronaći ostatke džamije, iako pouzdano znamo da je nekada postojala u ovom gradu. Međutim, naišli smo na ovo stablo masline, zasađeno prije 700 godina, kako i uredno piše na informativnoj tabli koja se nalazi uz samo stablo. Činjenica da sađenje ove masline datira s početka XIV stoljeća, potakla me je da iskoristim navedenu vremensku poveznicu kako bih ovom prilikom predstavio po meni možda i najzanimljiviju priču koju donosimo s Kipra. Vjerujem da će historijski događaj čije pojedinosti ćemo sada izložiti biti ne samo poučno već i predstavljati pozitivno iznenađenje za mnoge čitaoce.

Naime, tokom priprema za naše hodoljublje Kiprom, nastojali smo pročitati i saznati što više o historiji islamu i muslimana ovog ostrva. U tom kontekstu, naišao sam na zanimljiv naučni dokument kojeg potpisuje izvjesni Diego Sarrió Cucarella, profesor i misionar, u kojem se detaljno bavi analizom takozvanog “Kiparskog pisma” (Al-risala al-qubrusiyya), koje je davne 1302. na 1303. odaslato krstaškom baronu na Kipru – Janu II Bibloskom (Jean II de Giblet), iz porodice Ambriaco koja se naselila na Kipar nakon što su Memluci zauzeli Tripoli 1289. godine. Značajno je pomenuti, kako bi što bolje razumjeli kontekst tadašnjih događaja, da je dvije godine kasnije, padom Akre 1291. godine okončano krstaško prisustvo na tlu Svete zemlje.

Autor Kiparskog pisma je niko drugi do šejhul-islam Ibn Tejmijje (1263-1328), jedan od najvažnijih islamskih mislilaca svih vremena, kako navodi poznati orijentolog Henir Laoust.

Ibn Tejmijje u prvom dijelu navedenog pisma veliki prostor poklanja predstavljanju islamskog učenja i prednosti koje nudi u odnosu na vjere “sjedbenika Knjige” – jevreja i kršćana, osobito ističući Srednji put islama u mnogim segmentima pa i po pitanju vjerovanja koja se vežu za prirodu Isusa/Isusa. Naime, kako se ističe, krćani su Isusa uzeli za božanstvo, dok ga jevreji utjeruju u laž. Između te dvije krajnosti je istina na kojoj su muslimani, kroz vjerovanje da Isus nema pri sebi ništa božansko, ali daleko od toga da se radi o prevarantu, već je odabrani božiji poslanik, alejhiselam.

U drugom dijelu pisma, Ibn Tejmijje izražava svoju zabrinutost za muslimanske zatvorenike na Kipru koji su zarobljeni u napadima kršćana na obale Levanta, te insistira na humanitarnom tretmanu i lijepom postupanju sa njima, dok se ne realizuje njihov otkup od ropstva. U tom kontekstu navodi svoj lični primjer posredovanja u oslobađanju kršćana koje su Mongoli nešto ranije zarobili u Jerusalimu. Također, ističe da bi muslimanski zarobljenici na Kipru trebali biti tretirani po ugledu na kršćanske zarobljenike u rukama muslimana, s kojima se postupa lijepo. U svom pismu, Šejhul-islam ne zaboravlja pohvaliti osobu kojoj je pismo upućeno, ističući njegove pozitivne osobine za koje je čuo, poput njegove religioznosti, te privrženosti znanju i nauci.

Nažalost, ne zna se da li je tretman zarobljenih muslimana na Kipru iole popravljen sebebom Ibn Tejmijjinog pisma, što je bio i primarni povod njegovog pisanja, ali se zna da su njime otvorena vrata korespondencije koja je potrajala punih 20 godina, a koja se okončala pisanjem polemičkog rada od strane Ibn Tejmijje, poetskog naslova – “Al-Džavab al-Sahih li man baddala din al-Masih”, tj. “Pravi odgovor onima koji izmijeniše Mesihovu (Isusovu) vjeru”. Mnogi zapadni autori navode da je “Pravi odgovor…” jedan od najvažnijih polemičkih radova u historiji muslimansko-kršćanskog dijaloga.

Činjenica da je šejhul-islam Ibn Tejmijje početkom XIV stoljeća imao aktivnu korespondenciju sa subjektima u Evropi mi je doista fascinantan podatak! Istovremeno, razlozi slanja pisma i sadržaj u njemu dovoljno govore ko je bio šejhul-islam Ibn Tejmijje, te lično mogu samo potvrditi da mi se zbog ovih, za mene novih saznanja, ljubav prema tom velikom učenjaku koji je, nema sumnje, bio iznad svog vremena – dodatno povećala. Ujedno mi je žao što na bosanskom jeziku nisam uspio naći ni jednog slova napisanog o Kiparskom pismu, dok se u zemljama Zapada – kako danas tako i decenijama ranije, kroz mnoge naučne radove, poput onog od Thomasa Raffa, detaljno analizira sadržaj pisma, njegove poruke, kao i sama ličnost autora Ibn Tejmijje. Ujedno, ovom prilikom obećavam, da će se naš Institut IREDI iz Luksemburga, u narednom periodu angažovati kako bi Kiparsko pismo bilo predstavljeno našoj javnosti na lijepom bosanskom jeziku, ukoliko to već nije možda urađeno a da nismo u toku.

Kiparsko pismo govori nam puno o Ibn Tejmijji, njegovoj empatiji i brizi za muslimane, njegovom vizionarstvu i sklonosti ka dijalogu, osjećanja za davu, umiješnosti argumentiranja, metodologiji pozivanja u dobro kroz davanje sopstvenog primjera – kao u slučaju posredovanja za oslobađanje kršćana iz ruku Mongola,…

Nastavljamo put. Naša sljedeća destinacija je prijestonica Kipra – Nikozija.

Polis, 10.11.2019.

 


 

Na putu za Nikoziju zaustavljamo se uz samu obalu kako bi obavili ikindiju-namaz. Nakon duhovne stanke, koristimo priliku da se uz optimalne uslove za kupanje, opustimo uživajući u moru.

Nešto kasnije, sedim na plaži osluškujući talase. Tokom putovanja ove vrste, pa i sada na Kipru, bojim se da nedovoljno spavamo, tako da trenutni ambijent – pred plavom pučinom, djeluje relaksirajuće na sve nas. Bliži se akšam i već se može izravno gledati u sunce koje je poprimilo crvenkastu boju. Počinjem razmišljati o tome koliko je samo ashabima, uglavnom ljudima iz pustinje, trebalo hrabrosti kako bi se otisnuli put mora u nepoznato. Na pamet mi pada Bitka jarbola. Odigrala se 655. godine. S jedne strane Vizantijsko carstvo, a sa druge naš hilafet. Povod za bitku je taj što su 649. godine muslimani zauzeli Kipar, a 654. i Rodos. Na čelu vizantijske flote bio je Konstans II, dok je muslimane u bici predvodio Abdullah ibn Saad, brat po mlijeku tadašnjeg halife Osmana r.a. Odnos snaga nije išao u našu korist. – Muslimani su raspolagali sa 200, dok su vizantijske snage na raspolaganju imale čak 500 brodova. Kao što bude čest slučaj, brojčano jača strana, u ovom slučaju Vizantijci, ponijela se svojim brojem a ujedno su Vizantijci bili svjesni da muslimani gotovo pa da nemaju značajnije iskustvo ratovanja na moru, te su isuviše opušteno ušli u ovu bitku, dozvolivši muslimanskoj floti da ih itekako iznenadi. – Vizantija je pretrpela težak poraz. Preostale vizantijske brodove naknadno je uništila oluja, a vizantijski car Konstans II jedva je izvukao živu glavu.

Bitka jarbola imala je presudan značaj, jer je sa njom otpočet period hegemonije muslimanske mornarice na Mediteranu. Nema sumnje da bi muslimani ubrzo osvojili i Carigrad, kako je i planirano, da već naredne godine, 656., nije ubijen halifa Osman r.a. s čime je ummet zahvatio veliki musibet – početak perioda građanskih ratova. Poznata bitka na Siffinu među muslimanima odigrala se godinu nakon ubistva hazreti Osmana, r.a., 657. godine. – Odavno je rečeno da je historija učiteljica života.

Sljedeće javljanje, uz Allahovu pomoć, biće iz Nikozije.

Na putu za Nikoziju, 10.11.2019.


 

 

Stigli smo u Nikoziju. – Prijestonica Kipra sa nešto više od 300 000 stanovnika ujedno je najmnogoljudniji grad na ostrvu. Podiljena je od 1963. na grčki i turski dio. Trenutno se nalazimo u glavnoj gradskoj ulici – Ledra, u kojoj se nalazi mnoštvo prodavnica i ugostiteljskih objekata. Na kraju Ledra ulice nalazi se granični prelaz koji vodi ka turskom dijelu grada. Prije nego li se odlučimo preći Zelenu liniju, nastojat ćemo obići glavna znamenja ovog dijela grada.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

Na 5 minuta hoda od Ledra ulice, na grčkoj strani grada, nalazi se Araplar džamija. Inicijalno je izgrađena kao crkva, na samom početku XVI stoljeća, da bi s dolaskom Osmanlija bila preinačena u džamiju. Arhitektura Arap džamije govori o historiji Nikozije i identitarnoj evoluciji cjelokupnog Kipra. – Kupole upućuju na vizantijski stil, al’ pri sebi ima i venecijanskih karakteristika, dok je munara osmanlijski dodatak. Džamija nije u funkciji.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

Uz samu Zelenu liniju razdvajanja, nalazi se mali Tophane mesdžid. Nismo uspjeli saznati godinu izgradnje niti ime vakifa. Pretpostavljamo da je ime Tophane ponio po istoimenom istanbulskom distriktu. Primjetno je također da je mesdžid nedavno restauriran.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

Zbog zida koji dijeli grad, mnogi Nikoziju nazivaju istočnjačkim Berlinom.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

Ukoliko obratite pažnju na prozore, primijetit ćete da je i sama kuća podijeljena vertikakom na pola.

Ogroman je broj “napuštenih” kuća unutar tampon zone. Ružno i tužno.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

 

Nastavljamo s posjetom južnog, grčkog sektora grada. Stižemo pred harem Bajraktar džamije. Ime je dobila po bajraktaru koji je preselio kao šehid dok je postavljao prvu osmanlijksu zastavu na Nikozijske zidove, na bastionu Constanza, 9. septembra 1570. Ranije smo pomenuli da je Nikozija prvi grad koji je pao pod kontrolu Osmanlija. Kabur poginulog bajraktara po kojem je džamija nazvana, nalazi se uz džamijske zidine. Džamija je napadnuta eksplozivnim napravama tokom međuetničkog nasila 1962. godine. Nakon saniranja štete, ponovno je izvršen napad uslijed kojeg je značajnije oštećena munara. Treći i konačni napad na džamiju desio se 1964. godine. – Tom prilikom srušena je munara. Zvaničnici UNESKO-a tokom posjete 1975. godine konstatovali su da je džamija totalno uništena. Nedugo zatim, krenulo se sa obnovom džamije koja je okončana 1990. godine, a otvorena je za javnost od 2001. godine.

Uz sami harem džamije, nalazi se velika gradska pijaca. Većina vjernika koje smo bili u prilici sresti u haremu džamije, nisu bili Turci, već imigranti iz Pakistana, Bangladeša, i po neki Arap.

Nikozija, 11.11.2019.


 

Džamija Omerija, izgrađena na ostacima nekadašnje crkve. Po vjerovanju mještana, Omerija je prva izgrađena džamija po dolaska Osmanlija na Kipar. Znajući da je nalog za njenu gradnju izdao Lala Mustafa Paša Sokolović, konstatujemo da je od svih postojećih na ostrvu, graditelj prve džamije Bošnjak. – Pa još nek neka kaže da nismo vrijedan narod!

Unutrašnjost džamije je itekako prijatnog izgleda. Zatičemo ljude kako slušaju predavanje. Dok donosimo početni tekbir, predavač zaustavlja svoje izlaganje kako nas ne bi eventualno omeo u namazu. Svi čekaju da završimo pa da nastave gdje su stali. Lijep gest. Hvala im i da im Allah ukabuli i znanje im poveća. Dok fotografišem mihrab, primjećujem njegovu zakrivljenost, što je još jedan indikator da je građevina naknadno prilagođavana potrebama džamije.

Interesantno je još za pomenuti, jedno ranije vjerovanje mještana, po kojem je ova džamija izgrađena na mjestu na kojem je, navodno, pravedni halifa Omer r.a. odmarao tokom svoje posjete Kipru, što objašnjava i ime same džamije. Međutim, svakako da je ovo vjerovanje više nego neutemeljeno, osobito kada se zna, da su ashabi stigli na Kipar za vrijeme hilafeta Osmana r.a., dakle poslije smrti hazreti Omera r.a.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

 

 

Na ulazu u Omeriju, pažnju su mi privukli mini bilbordi. Na desnom bilbordu naslov je ISLAM I TERORIZAM, a na lijevom ŠTA JE DŽIHAD. Tek u unutrašnjosti džamije nalazi se treći bilbord putem kojeg su predstavljeni islamski šarti. S jedne strane, inicijative ovakve vrste su za pozdraviti, uzimajući u obzir značajan protok turista kroz džamije koje su ujedno i historijsko-kulturološka znamenja. Koliko muslimana organizovani kroz džemat ne nude eventualnim posjetiocima bukvalno ništa. U ovom slučaju vidimo da je neko uložio određeni trud. Međutim, istovremeno, odabrani teme, te način na koji su tretirane, a i sama subordinacija kroz predstvljanje na prvom mjestu tematike o džihadu i terorizmu, a tek nakon toga o samim temeljima islama, indikator su stanja u kojem se muslimani trenutačno u svijetu nalaze, a Kipar nažalost nije iznimka. – Potreba za konstantnim pravdanjem koja proističe iz osjećaja da smo optuženi. A čim si na poziciji optuženog, iako postoji mogućnost da ne budeš osuđen, ipak si sumnjiv, stigmatiziran i u svakom smislu donji. To je osobito izraženo u sredinama u kojima su muslimani manjina, poput slučaja ovdje, u grčkom dijelu Nikozije.

Gospodaru, ojačaj nas i nedopusti da prihvatimo stigmu niti da ikada pomiješamo prioritete.

Nikozija, 11.11.2019.


 

Preko puta džamije Omerije nalazi se istoimeni hamam. Prije par godina detaljno je restauriran tako da je danas u upotrebi.

Nikozija, 11.11.2019.


 

Uloga žene u kontekstu uspostave a zatim i očuvanja islamskog identiteta Kipra itekako je naglašena kroz primjer dvije muslimanke. – Prva je ashabijka Ummu Haram ili kako je ovdje zovu – Hala Sultan, koja je na kiparsko tlo stupila 649. godine i o tome smo veće govorili, i izvjesna Refika Hanuma koja je polovinom XX stoljeća ulagala velike napore podučavajući mlađe generacije islamu i njegovim propisima.

Hidzab na južnoj, grčkoj strani Nikozije ne predstavlja nikakvu rijetkost.

Nikozija, 11.11.2019.


 

Na kraju našeg obilaska južne Nikozije, upućujemo se Ledra šetalištem ka graničnom prelazu koji seče ulicu na pola. S druge strane je turski dio grada. Kontrola obično bude rutinske narave, ali vode računa da svaki prolaznik bude uredno zaveden u granični sistem.

Sljedeće naše javljanje trebalo bi biti iz južnog dijela Nikozije.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

Iplik Pazari džamija u sjevernom dijelu Nikozije. Izgrađena 1826. od strane tadašnjeg upravitelja Kipra, Hadži Ahmed-age Muhammed Sadik-bega. – Prenaglašenost titula u imenu ovog vakifa mogu biti indikator nastupajuće dekadence, i kao da najavljuju skoro potpadanje Kipra pod vlast nemuslimana – do čega je i došlo samo 52 godine nakon što je ova džamija izgrađena.

Džamija je dobila ime vjerovatno po obližnjoj pijaci končeva. Krov munare je od kamena, što je rijedak slučaj kod kiparskih džamija.

Nikozija, 11.11.2019.


Ikindijski ezan!

Nikozija, 11.11.2019.


 

 

 

U komšiluku Iplik Pazari džamije nalazi se Bujuk hamam. Osmanlije su ga izgradile po zauzeću grada i vakuf je Lala Mustafa Paše Sokolovića. – Polahko nam postaje gotovo pa nemoguće pobrojati sve hajrate koje je iza sebe ostavio ovaj vrli Bošnjak. Iako danas poznajem na desetine naših Bošnjaka koji dijele imetak na Allahovom putu i lijevom i desnom rukom, i tajno i javno – a doista me čini sretnim to što su neki od njih moji prijatelji, ipak smo daleko od toga da u dobročinstvu preteknemo naše dobre prethodnike. – Bilo da je riječ o Lala Mustafa Paši, Isa-begu Ishakoviću, Gazi Husrev-begu, Mehmed Paši Sokoloviću,… vidjet ćemo da su daleko ispred nas prvenstveno u njihovom gaziluku, a nakon toga i na polju izgradnje hajrata – bilo da su u pitanju džamije, medrese, škole Kur’ana, imareti tj narodne kuhinje, hamami, kutubhane, sahat-kule, hanovi, česme, ćuprije… I ne samo to, već bi nerijetko, pored izgradnje vakufa ostavili poveće svote novca za održavanje vakufa, kupovinu knjiga, stipendiranje studenata,… Sa takvom sviješću i pristupom, zagarantovali su sebi ne samo uspjeh na ahiretu – nadamo se, već i to da ih mi, danas, čak i 400 ili 500 godina nakon njihove smrti, pominjemo po hajru i uzimamo za primjer.

Bujuk hamam renoviran je tokom 2007. godine, te je trenutno jedini aktivni hamam iz osmanlijskog perioda na teritoriji Sjevernog Kipra.

Nikozija, 11.11.2019.


 

Nalazimo se unutar zidina predivnog karavansaraja – “Bujuk Han”. Na primjeru građevina ove vrste današnji posjetitelj postaju svjesniji moći carstva u kojem su nastajala ovakva zdanja. Karavansaraj Bujuk Han izgrađen je 1572. godine po naredbi guvernera Muzafer Paše, i to najvjerovatnije kao vakuf sultana Selima II (1524-1574). Korišten je za smještaj trgovačkih putnika i njihove robe, i to uglavnom onih iz Anadolije. U sklopu karavansaraja nalazilo se 68 soba i 10-ak dućana. U samoj sredini zdanja, nalazila se džamija. Pod vlašću Britanaca, od 1878. godine, zgrada karavansaraja pretvorena je u prvi gradski zatvor. Devedesetih godina prošlog vijeka zdanje je renovirano, te se danas u njemu nalaze male umjetničke galerije, kafići, dućani sa suvenirima i antikvarnice.

Iako isklesan u kamenu i znatno raskošniji, Bujuk Han nas je za trenutak podsjetio na svog starijeg brata iz Sarajeva – Morića Han, izgrađen samo 21 godinu ranije.

Nikozija, 11.11.2019.


 

 

Centralnu poziciju Bujuk Hana zauzima mali mesdžid. Divim se njegovom skladu i ljepoti. – Izgleda da naši prethodnici, za razliku od nas, nisu znali za kič. Na prizemlju je abdestana, a na spratu prostor za namaz. Mesdžidi ove vrste često su građeni u sklopu karavansaraja, osobito onih na prostoru Anadolije. Stepenište koje vodi do ulaznih vrata mesdžida, primjećujem da itekako koristi vodičima, kao govornica za obraćanje turistima iz raznih zemalja.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

Napokon smo ušli u harem i najveće džamije na Kipru. Džamija Selimija. Najprije građena kao vizantijska, pravoslavna crkva – Aja Sofija. Sa dolaskom krstaša na ostrvo te ubrzo nakon njih i dinastije Lizinjan – koja je vladala Kiprom sve do druge polovine XV stoljeća, rodila se i potreba za izgradnjom katedrale. Tako je 1208. godine na mjestu vizantijske crkve Aje Sofije započeta gradnja katedrale Svete Sofije, koja je na kraju preuređena i dograđena u džamiju Aja Sofiju. Sa time je i, nadamo se, zatvoren savršeni krug. Katedrala je građena od strane francuskih arhitekti i zidara, u naglašenom gotičkom stilu, te su radovi na njoj potrajali punih 150 godina. Dimenzije su joj 68 sa 24 metra, te može istovremeno primiti na hiljade vjernika. U dvorištu džamije zatičemo okupljene turiste. Dok u haremu uzimam abdest, čujemo vodiča kako na francuskom govori turistima o postu “28 dana mjeseca ramazana”. Na vitkim munarama, zastave Sjevernog Kipra i Turske spuštene su na pola koplja povodom obilježavanja godišnjice smrti Ataturka.

U džamiji zatičem 20ak vjernika. Već su zanijetili ikindiju namaz. Nisam ih odmah primijetio zbog same veličine džamije u kojoj postoje čak četiri mihraba. Do sada sam slično vidio samo u Omajadskoj džamiji u Damasku koju sam imao prilike posjetiti pred sami rat, a u kojoj je za svaki od 4 mezheba tj. islamske pravne škole postojao po jedan mihrab. Ovdje, u Selimiji na Kipru, ne vjerujem da su mihrabi napravljeni iz istog razloga. Dok koračam polahko ka malehnom džematu prosto sam očaran grandioznošću i ljepotom prostora.

Džamija Aja Sofija tek je 1954. promijenila ime u Selimija.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

Ulazni trijem džamije Selimije. Ukoliko obratite pažnju, primijetit ćete ostatke polomljenih kipova iz vremena katedrale. Također su iz unutrašnjosti uklonjeni svi kipovi, freske, pa čak i nadgrobni spomenici kraljeva iz dinastije Lizinjan a i drugih katoličkih plemića i velikodostojnika Nikozije čiji grobovi su se nekada nalazili unutar katedrale. Zanimljivo je pak, da je u sklopu trijema, do dan danas, a što možete i sami vidjeti putem fotografija, preostalo nekoliko manjih kipova, pretpostavljam svetaca, koji možda nisu uklonjeni zbog zathjevnosti takvog poduhvata, a možda i zbog toga što im se ne naziru jasno likovi. Paradoks je da se moralo čekati na dolazak muslimana na Kipru, kako bi ova bogomolja bila usklađena shodno zapovjesti božijoj na koju se kršćani pozivaju u kontekstu 10 božijih zapovjesti i koja je navodno od temeljnih postulata njihovog vjerovanjja. – “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. … “

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

Davetski štand na samom ulazu Selimije. Zar je ovo teško organizovati u našim džamijama u koje navraćaju turisti?

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

Uz samu Selimiju džamiju nalazi se još jedan vrlo zanimljiv vakuf. – Biblioteku sultana Mahmuda II, 1829. dao je izgraditi tadašnji guverner Kipra Ali Ruhi. Za potrebe biblioteke, sultan Mahmud II uvakufio je tada oko 1800 knjiga, od kojih je značajan dio sačuvan do danas. Unutrašnji zid biblioteke krase zlatom ispisani stihovi pjesnika Hodža Hasan Hilmi Efendije, koje je ispjevao u čast sultana Mahmduda II, i za to bio pofino nagrađen.

Biografija sultana Mahmuda II (1785-1839) itekako je zanimljiva, a osobito nama Bošnjacima. – Baš u godini gradnje ove biblioteke, 1829. godine, po okončanju rusko-turskog rata potpisan je mirovni ugovor, kroz čije odredbe je Srbiji dodijeljena autonomija i uz to joj je pripojeno 6 nahija na koje je Kapetan Gradaščević gledao kao na historijsku teritoriju Bosne. Pored toga, pokušaj sultanovih reformi unosile su u narodu dodatno nezadovoljstvo. – U takvom ambijentu 1831. godine rodio se Bosanski ustanak. Koliko su reforme sultana Mahmuda II i sve ono što im je prethodilo doprinosile dezintegraciji hilafeta, svjedoči i podatak da je istovremeno slična pobuna bila u punom jeku na sasvim drugom kraju hilafeta – na teritoriji današnje Saudijske Arabije. – Muslimani se jednostavno nisu mogli tako lahko pomiriti sa mnogim sultanovim odlukama, od kojih je i relaksirajući odnos prema nemalom broju šerijatskih pravnih restrikcija, poput ispijanja alkohola koje je za vrijeme vladavine ovog sultana gotovo pa normalizovano.

Ne znam za vas, ali mene tadašnje djelovanje sultana Mahmuda II strašno podsjeća na napore koje Muhammed ibn Selman ulaže danas.

Sultan Mahmud II ostaće upamćen i po tome što je 1826. ukinuo janjičare. Neki od autora koje sam imao priliku čitati pred odlazak na ovo putovanje, ističu da je navedena odluka imala itekako negativan uticaj na vjersku svijest muslimana Kipra. To zbog toga što su na Kipru, tradicionalno, sufijski redovi a osobito Bektašije – iz čijih redova su mobilisani janjičari, zbog novonastale situacije bili više nego omraženi. – Razlozi izražene sekularizovanosti dobrog dijela današnjih kiparskih Turaka navodno se kriju i u navedenoj odluci sultana Mahmuda II. – Ovo može biti osobito poučno i za nas u današnjem kontekstu življenja, gdje se vrlo često u prvi plan od strane muslimana praktičara stavljaju mezbebske, menhedžske i kakve sve ne razlike i razilaženja, dok ogromna većina pripadnika našeg naroda i ne zna za džamiju. – Zato, ne budimo poput sultana Mahmuda II, koji je, želim da vjerujem, imao najbolje namjere, ali je nesvjesno itekako doprijenio smanjenju vjerske svijesti tadašnjih muslimana, a što je za konačnicu imalo pad hilafeta.

A za ovu biblioteku mu hvala. Prelijepa je.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

Evo nas pred vratima još jednog karavansaraja. Znatno manjih dimenzija od prethodnog, Kumarčilar Han inicijalno su sačinjavale 56 prostorija. One na prizemlju korištene su za smještaj životinja i robe, dok su se na spratu nalazile spavaće sobe za putnike.

Kumarčilar Han izgrađen je najvjerovatnije tokom XVII stoljeća, da bi XX stoljeće dočekao kao ruševina. Njegova temeljita renovacija okončana je početkom prošle godine.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

Hajdar-pašina džamija. Prije dolaska Osmanlija na ovom mjestu nalazila se crkva Sv. Katarine. Hajdar-paša je bio jedan od 12 osmanlijskih generala koji su komandovali pobjedničkim osmanlijskim trupama tokom osvajanja Nikozije. Prostorije Hajdar-pašine džamije danas imaju funkciju umjetničke galerije.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

Ljepota u jednostavnosti.

Nikozija, 11.11.2019.


 

 

 

Laleli, ili u prijevodu Tulipanska džamija. Ime dobila po tulipanskim motivima koji su u prošlosti krasili skladno dekorisanu munaru, koju su dali srušiti 1979. godine zbog dotrajalosti, te iz tog perioda datira izgradnja aktuelne munare.

Uz samu džamiju nekada se nalazila i osnovna škola, takozvana “sibijan mekteb”.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

Česma u haremu Laleli džamije, koju je 1826. dao izgraditi, pred dušu svoje majke, tadašnji guverner Kipra – Ali Ruhi. Nesvakidašnji spoj ljepote i sklada, sa neukusom i kičom.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

I posljednja u nizu džamija koje smo imali priliku posjetiti u Nikoziji je Jeni ili u prijevodu Nova džamija. Izgrađena je polovinom XVIII stoljeća u haremu već postojeće džamije iz ranog osmanlijskog perioda čiji ostaci su i danas vidljivi. Munara koju vidite izgrađena je 1979. godine.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

U prelijepom haremu Jeni džamije naišli smo na ovo čudo. – Kombi u stanju raspadanja, parkiran pred sami džamijski ulaz. Ugledavši iza kombija kamen za postavljanje mejta, postajemo poprilično sigurni da se radi o improviziranoj hladnjači. U svoj toj nevjerici, šalimo se kroz uzimanje u obzir mogućnosti da se radi i o nekoj vrsti pokretnog turbeta. Kada bi ovu skalameriju u dvorištu džamije vidjeli naši dobri preci, sa njihovim dokazanim osjećajem za estetiku, bojim se da bi nas se sa pravom odrekli.

Nikozija, 11.11.2019.

 


 

 

Novo raskršće i nove mogućnosti. – Džamija, mesdžida i drugih vakufa u Nikoziji ima, hvala Uzvišenom, u značajnom broju, a nama nažalost ne preostaje dovoljno vremena da ih sve posjetimo. Za kraj naše posjete gradu, navešćemo još podatak, da se u popisu realizovanom 1723. godine, dakle nešto više od 150 godina nakon dolaska Osmanlija, uz 4000 nikozijskih kuća potvrđuje postojanje 4 džamije od kojih 2 velike, 14 mesdžida, 3 medrese, 4 tekije, 5 javnih kupatila, 31 česme i čak 6 javnih biblioteka.

Nikozija, 11.11.2019.

 


.
EPILOG – ČEMU NAS JE PUTOVANJE KIPROM NAUČILO
.

Tokom našeg boravka na Kipru, od 7. do 12. novembra, posjetili smo ukupno deset gradova, i to počevši od turskog dijela ostrva, od grada Erdžana u kojem se nalazi i aerodrom. Nakon toga smo otputovali na sjever, do grada Kerineje, a onda se spustili ka jugoistoku do Salamisa i drevne Famaguste, pa zatim malo niže do Aja Nape, te onda krenuli obalom ka jugozapadu posjetivši nama itekako dragu i značajnu Larnaku, pa Limasol i predivni Pafos, i tako sve do sjeverozapada i tamošnjeg Polisa, da bi se na kraju uputili ka centralnom dijelu ostrva – put podijeljene prijestonice Nikozije. Tokom putovanja, kroz fotografiju, poneki video i neizostavni pisani komentar, nastojali smo približiti vam bogatu kulturno-historijsku zaostavštinu Kipra, fokusirajući se prvenstveno na islamsko naslijeđe, ali ne isključujući ni bogate tragove drugih kulturno-civilizacijskih uticaja. U tom kontekstu, u sklopu ovog putopisa objavili smo ukupno 69 crtica, što smatramo dobrom polaznom tačkom za stvaranje opšte slike o prošlosti, ali i sadašnjosti, a možda čak i o budućnosti ovog trećeg po veličini mediteranskog ostrva.

Kroz praćenje putopisa mogli smo saznati da je Kipar teritorij sa itekako dinamičnom prošlošću. – Rimljani su ovladali njime 58. godine p.n.e., da bi se već od 45. godine na ostrvu pojavili prvi sljedbenici Isa, alejhiselam – pa čak navodno i neki od njegovih apostola/havarijuna. Polovinom XII stoljeća, tačnije 649. godine na ostrvo su stigli drugovi Allahovog poslanika Muhammeda, alejhiselam – ashabi. Nedugo zatim, 688. godine vizantijski car Justinijan II (668-711) postiže sporazum sa halifom AbdulMelikom ibn Mervanom (646-705) o zajedničkoj upravi nad Kiprom i međusobnoj podjeli poreza, kojim se ostrvo na određeni način demilitarizuje, a što će potrajati tokom naredna tri stoljeća. Iz vizantijskih ruku 1191. godine preoteo ga je kralj Engleske Ričard Lavlje Srce, da bi ga godinu dana kasnije prodao Jerusalimskom kralju Giu, čiji potomci – dinastija Lizinjan, je vladala ostrvom sve do druge polovine XV stoljeća kada kontrolu nad Kiprom preuzima Venecija. Nepuno stoljeće kasnije, 1570. godine Kipar osvajaju Osmanlije i vladaju njime sve do Berlinskog kongresa, 1878. godine, kada gube administrativnu vlast nad ostrvom u korist Britanije, a sa početkom I svjetskog rata Britanci ga u potpunosti aneksiraju, što Osmanlije s gorčinom prihvataju tek Lozanskim sporazumom 1923. godine. Britanska uprava nad Kiprom potrajaće sve do 1960. godine kada dolazi do sporazumnog proglašenja nezavisnosti ostrva. Zbog konstantnog podrivanja mira i sigurnosti na Kipru, ubistava i uništavanja imovine u vlasništvu Turaka, te pokušaja pripajanja ostrva Grčkoj uz pribjegavanje sistematskom etničkom čišćenju preostalog muslimanskog stanovništva, Republika Turska vrši invaziju 1972. godine s ciljem sprečavanja daljeg genocida nad Turcima Kipra. Tom prilikom uspostavlja se Zelena zona kojom se Kipar dijeli na dva dijela – grčki i turski. – Godine 1983. došlo je do zvaničnog proglašenja Turske Republike Sjeverni Kipar. Od 2008. godine grčki dio Kipra član je Evropske Unije.

Nakon ovog historijskog presjeka, želimo istaći nekoliko važnih zaključaka i činjenica.

Prije svega, naš boravak na Kipru za rezultat je imao da tokom samog putovanja a i trenutno, osjetimo i osjećamo jaku duševnu satisfakciju, a razlozi za to su mnogobrojni i višeslojni.

Prvo, zbog same potvrde naših ranijih saznanja o sveprisutnosti islamskog kulturnog naslijeđa na tlu Evrope. – Činjenica da su evropskim tlom kročili ashabi – prva generacija muslimana koja je imala počast provesti određeni dio vremena uz Allahovog poslanika, alejhiselam, značajan je indikator prisustva islama na evropskom kontinentu od njegovih prvih dana, te da ova veličanstvena vjera ništa manje ne pripada Evropi nego li bilo kojem drugom kontinentu. Uz to želimo napomenuti da navedeni zaključak nije odraz naše iskompleksiranosti i želje da islam pod svaku cijenu “podmetnemo” Evropi, već prosta činjenica koja se mora uzeti u obzir, a koja predstavlja počast za Evropu i sve njene građane. Jer islam je, podvlačimo, trajna vrijednosna kategorija, dok je Evropa, sa svim njenim promjenljivim vrijednostima, itekako relativna. Zato je naš zaključak sljedeći. – Sindrom koji portretira Evropu kao ekskluzivno kršćanski kontinent, neutemeljen je i neodrživ, čemu skromno svjedoči i ovaj naš putopis. S druge strane, uticaj islama i njegov neupitni doprinos pri kreiranju savremenog evropskog identiteta značajan je ne samo za samu Evropu, već i za nas Bošnjake i Albance kao autohtone evropske narode, ali i za sve druge evropske muslimane.

Pored toga, saznanja do kojih smo tokom putovanja došli, o pruženom doprinosu od strane Bošnjaka i Albanaca prilikom stavljanja Kipra pod kontrolu Osmanlijske države, još jedna su potvrda ogromnog potencijala koji se krije u našem narodu, ali i duuga koji današnja Turska ima prema nama. Zato, nimalo me više ne čudi poštovanje koje Turci po pravilu iskazuju prema Bošnjacima koje susretnu na aerodromima, u džamijama, na ulicama ili pak na plažama,… Poštovanje i ugled su itekako zasluženi!

I treći zaključak do kojeg smo došli tijekom našeg putovanja, osmatrajući stanje muslimana oba dijela Kipra je sljedeći. – Možda ćete se iznenaditi, ali stekli smo dojam da je vjerska svijest muslimana grčkog dijela ostrva na boljem nivou nego li kod njihove braće iz Sjevernog Kipra. A evo i na osnovu čega. – Džamije koje smo imali priliku obići na teritoriji južnog tj. grčkog dijela Kipra su čistije, uređenije i tokom namaza posjećenije nego li na sjeveru. Tamošnji imami koje smo imali priliku susresti su pristupačniji i komunikativniji. Aktivizam južnokiparskih muslimana primjetniji. Vidljivost hidžaba na ulicama južnog Kipra je također paradoksalno izraženija. Sve navedeno je dokaz da se muslimani, nažalost, isuviše brzo uljuljkaju i olahko zaborave cijeniti slobodu i mogućnost djelovanja – s ciljem širenja dobra a sprečavanja zla. Također, opisano može biti i indikator da su muslimani, nerijetko, u muslimanskim sredinama izloženiji destruktivnom uticaju raznih ideologija, od kojih je i ateistički sekularizam turskog tipa personifikovan na teritoriji Sjevernog Kipra – kako smo se lično mogli uvjeriti – kroz lik i djelo Ataturka, nego li u nemuslimanskim sredinama. Pretpostavljam da je razlog navedenom fenomenu u tome što muslimani u “islamskim” zemljama olahko spustaju gard izlažući se neželjenom uticaju, dok se u zemljama sa nemuslimanskom većinom svjesniji opasnosti koje ih vrebaju, njih i njihove porodice, te su zbog navedenog i oprezniji, što sve utiče da na koncu vode više računa – kroz ljubomorno čuvanje svoje vjere. Zato je naša preporuka svim muslimanima – dignimo gard!

I na samom kraju, želimo pozvati sve one koji budu ovo čitali, a osobito muslimane, da što više putuju. – Putujte, upoznajte zanimljive ljude i nove sredine, osmatrajte i učite. I neka vas eventualne finansijske poteškoće ne spriječe od toga jer, vjerujte, niste ni svjesni kako se može jeftino putovati ukoliko se na putovanje otisnete sa grupom prijatelja ili poznanika, pa pritom međusobno dijelite sve troškove. – Probajte i sami ćete se uvjeriti!

Uz Allahovu pomoć i dozvolu, do sljedećeg putovanja.

Luksemburg, 14.11.2019.

                                                                                                                           – KRAJ –
.
IDENTITET.LU
.

 


Ceman
Autor članka: Ceman studeni 29, 2019 17:10