Duboko između brda ukopana, bihorska sela. Kao da su nekad davno bile snažne oluje i poplave koje su za sobom odnijele kamen i drvo a na površini ostala do dan-danas, haotično rasuta i u njedrima planina skrivena, samo ta mala naselja.
Ako vas put nanese, Bihor ćete prepoznati po ve-likim i ukrašenim kućama, koje su kao niske rubina razvučene oko puteva, katkad lijepo i uredno raspore-đene jedna do druge – kao srne što na rijeci gase žeđ, a ponekad nasumice razbacane – kao da je neki džinovski Bihorac umjesto pšenice iz svoje goleme šake uhovrlj prosuo sadržinu. Naši ih u šali zovu spomenicima. U njima niko ne živi. Jednom godišnje navrate ili ne navrate vlasnici koji su godinama teško radili u tuđini da bi ih podigli. Nekad im to nije ni važno, bitno je da se komšije „dive“ i dokoni starci u šetnji, zauzeti samo praznim razgovorom, zaustave i pitaju jedan drugog:
– Čija je ovo kuća, Rasime? Znade li?
– Maša Halitovog. Znaš ono baksušče što bi povazdan lingalo po putu, gađalo konje praćkom i palilo sijena po selu? Ono za koje smo govorili: „Dabogda ti, Halite, bio živ i zdrav, a vala mu hair vidjet nećeš.“ Eee, tako smo zborili a vidi sad ove kule. Moja bi joj pod pazuho stala, ih!
Naši stari nisu posvećivali mnogo pažnje nišanima i mezarima. Vjera je određivala da se ne podižu veliki nišani, nego da se samo na neki način obilježi ko spava u toj vječnoj kući. Nekoliko starijih mezara, što zub vremena još nije oglodao, označeno je samo starinskim kamenim turbanima na kojima su imena odavno nečitljiva.
Današnje groblje je umjetnička galerija gdje se nadmeću slikari, vajari, fotografi, arhitekte i zidari. Ima tu raznih boja i veličina, široka ponuda za ljude bez znanja i ukusa. Od klasičnih bijelih do visokih – stravično crnih spomenika, zatim onih s jednim minare-tom, pa sa šest, a neki su i ograđeni, k’o da su se naručioci plašili da im umrli nekud ne utekne. Skovali svud okolo željeznu ogradu, podigli povisoko da se kojim slučajem ne preskoči, i nekako kao da su htjeli reći: „E nećeš nazad, majčin sine! Poslije umiranja nema kajanja, no sjedi đe si! Dosta si nam, vala, jada zadavao! Bolje popa vezat’ no za njim natezat’!“
Na jednoj slici prepoznaćete našeg komšiju Šaka. Ustvari, dobro ćete se namučiti da ga prepoznate. Umjetnik se potrudio da učini sve kako bi ožalošćena porodica bila zadovoljna. On je bio prilično, ne bilo mu teško, ružan, tako da su ga jedva oženili. Kad su prosili Unu morali su ponijeti sliku njegovog deset godina mlađega brata i tako prevariti mladu i naivnu udavaču. Pošto je na slici koju su mu donijeli izgledao prilično jadno i zapušteno, majstor je dao sebi malo umjetničke slobode i vješto poradio na Šakovom licu, tamo gdje Bog više nije imao strpljenja ili vremena. Ispod pove-ćeg nosa dodao je guste crne brkove, a na golom tjemenu pramen kose i malo ga zavrnuo nazad, kao da ga je vjetar ćarlahnuo; oči koje su bile više žute i mutne sad su zelene, a pogled vedar i blag, i kao da kaže: „Šta će se? I ja ovako lijep pa moradoh umrijeti.“ Ubijeđen sam da se njegova Una svaki put nanovo zaljubi u njega kada dođe da mu sa groba počupa gladiševinu.
Drugi je u raskoraku, u skupocjenom odijelu. Sjećam ga se vječno ogrnutog plavom radničkom blu-zom kakve su nosili građevinari širom Jugoslavije, na koje smo svi bili ponosni. Umjesto nje, zakrpljene na laktovima i izblijedjele od pranja, djeca naručila markirano plavo odijelo na slici rahmetlije. Kad se bolje zagledaš on kao da trči! Ne možeš se otrgnuti utisku da žuri što prije da utekne s groblja, a iz pogleda mu se može pročitati nevjerica i kao da se u čudu pita: „Bog te vidio, šta ću ja ovdje!?“
Svi se sjećate Meše Potočara? Pouzdano znam da se sjećate jer vama je ostao dužan za ovaj nadimak dok ste ga po potocima s dušom sastavljali. Najbolje ga znaju oni što su od naprslih šljiva požegača pekli rakiju. Nije mogao nijedan kazan u Bihoru da ispeče onoliko koliko bi on mogao da popije. Onaj kome bi on u toku dana navratio, vraćao se praznih sudova kući i obraćao bi mu se molećivim glasom: – Pođi sjutra kod Redža, ko Boga te molim; i njegova je džibra stasala. – E, njemu sinovi podigli veliki mezar sa šest minareta. Oni koji ne znaju, kad naiđu kraj groblja vjeruju da je tu ukopan hodža pa zastanu i podignu ruke na molitvu, a oni praznovjerni ga čak i zamole da posreduje kod Boga i poradi malo za njihove umrle.
Rašo je bio lokalni špijun. Njemu porodica naručila crni, četvrtasti nišan. Valjda da se zna da je za života sve u crno zavio! Kamenorezac iz Kraljeva, zabrinut što nema nikakvog simbola na ploči, upitao: – Da ipak metnem krst?
– Ne, hvala – odgovorili sinovi kratko, k’o da odbijaju ponuđenu kafu.
Po nišanima možeš poznati kolika je plata naručiocu iz inostranstva. Prođeš i čuješ dva dječaka kako pametno procjenjuju:
– Cale, sigurno, primi bar tri hiljade. Vidi koliki nišan, k’o topola! – jedan će.
– Jok, bre. Crni ima veću platu – samo za sliku je dao hiljadu. A Cale ima bolji dječiji dodatak – s negodovanjem uzvraća drugi.
Okrenuh nazad ne želeći da remetim svetu tišinu i vječni san rahmetlija. Nije njihova krivica što potomci žele da istaknu svoje imanje na svakom koraku, nesvjesni da zadiru u svetinju i lijepe običaje. Za njih je prekasno proradila nečista savjest nezahvalne djece.
Nekoliko mjeseci nakon moje posjete groblju predaka, javlja mi rođak da su pušteni seoski konji provalili u groblje te polomili i iskrivili sve veće nišane.
Bi mi žao onih koji nemaju više nikoga svoga da nišane ispravi, a za one okićene k’o pešterska nevjesta i nesvjesno promrmljah: „Halal im kopita!“
Iz nedavno objavljene knjige “Međa”, autora Seada Ramdedovića.
IDENTITET.LU
