Luksemburg – Za naš portal govori gospodin Edit Agović, poeta, romansijer, urednik i kolumnista Bosnjaci.Net. Pričinjava nam veliko zadovoljstvo i radost, što smo u prilici predstaviti ga našim uvaženim čitateljima. Gospodin Agović je rođen Ivangradu. U Novom Pazaru, je završio osnovnu školu i gimnaziju, te je nakon toga studirao žurnalistiku i elektrotehniku. Studije je prekinuo u trenutku pripreme hapšenja od strane srbijanskih vlasti nakon incidenta sa Arkanom, Legijom i policijom prilikom fudbalske utakmice između Novog Pazara i Prištine. Obnašao je funkciju člana glavnog odbora SDA Sandžaka, generalnog sekretara Bošnjačkog omladinskog saveza Sandžaka i bio jedan od vođa studentskog pokreta.
Objavio zbirku poezije “Balada” i romane “666” i “Emina”.
Uvaženi gospodine Agoviću. Autor ste dva romana, te također autor jedne zbirke poezije. Zamolio bih Vas da nam na samom početku ovog našeg razgovora, predstavite Vaša djela.
Zbirku poezije „Balada“ objavio sam 2003. godine, mada se najvećim dijelom radi o pjesmama koje su nastale znatno ranije, tačnije u vrijeme agresije Srbije na Bosnu i naš narod, što je pretežno i njihova tematika. Jedna pjesma iz navedene zbirke nastala je u vrijeme okupacije Vukovara i zločina koji se tada desio. Roman „666“, historijski triler, s radnjom dugom oko tri milenija, koji će ako Bog da imati i svoja dva nastavka, u dva izdanja objavljen je 2007. godine. Roman „Emina“ izašao je 2010. godine. Radi se o kratkoj ljubavnoj priči, koja se odvija u vrijeme genocida u Srebrenici.
Tijekom jednog našeg ranijeg razgovora, saznao sam da ste u fazi pisanja novog romana. Možete li nam reći nešto više o tome?
Zapravo, dva romana. Roman „X ILI Y?“ je završen već neko vrijeme, ali radnju, koja se dešava u Holandiji, sada prebacujem u novu zemlju svog življenja, Luksemburg. Drugi roman je „Valerija“… virtualna ljubavna priča, koja se uglavnom odvija u snovima i na internetu, a koja će, vjerujem, biti neobična i interesantna čitaocima.
Siguran sam da svaki iole ambiciozniji pisac gaji nadu da bude upamćen po nekoj svojoj knjizi. Pretpostavljam
da je to slučaj i sa Vama. Pa, ukoliko je ta tvrdnja istinita, zamolio bih Vas da nam se poverite.
Priželjkujete li ostati upamćeni po nekoj svojoj izvrsnoj zbirci poezije, ili pak po nekom nadserijskom romanu?
Za svoj roman „666“ već sada mogu reći da ispunjava sve uslove bestselera. Iako ne posvećujem naročitu pažnju promocijama, dobio sam stotine mailova ljudi koji su ga čitali, ili čitaju, a koji su, iako će zvučati neskromno, ipak moram reći, fascinirani tom knjigom. Vjerujem da će vrijeme učiniti svoje, naročito nakon što izađe nastavak, da „666“ zauzme zasluženo mjesto.
Da li ste već bili u prilici upoznati se s drugim Bošnjacima i Bošnjakinjama u Luksemburgu, koji također pišu i objavljuju poeziju i prozu? Želite li možda da izdvojite određenu knjigu nekog ovdašnjeg pisca ili spisateljice, koja Vas se posebno dojmila, i zašto?
Upoznao sam gospodina Faiza Softića. Nedavno sam imao priliku pročitati njegovu najnoviju knjigu „Mjesečeve priče“. Izuzetno lijepo i kvalitetno urađeno. Faiz je bez sumnje naš veliki pisac.
Uskoro će se navršiti godina dana od kako ste se s Vašom porodicom nastanili u Luksemburgu. Za to vrijeme, imali ste priliku upoznati se izbliza s kulturnim i edukativnim zbivanjima unutar bošnjačke zajednice u Luksemburgu. Mislim da bi bilo zanimljivo da podijelite sa nama Vaša zapažanja u tom kontekstu, uzimajući u obzir da, kao osoba koja je došla sa strane, sigurno imate istančaniju moć zapažanja, nego li većina asocijativno angažiranih Bošnjaka, koji su u Luksemburgu već više od decenije, što je uticalo da njihova moć opažanja, nekada i važnih detalja, znatno otupi.
Krajem aprila ove godine doselio sam se sa porodicom iz Holandije. Luksemburg je zemlja u kojoj se je teško osjećati strancem. Naši ljudi, uglavnom su pronašli svoje mjesto u ovoj, prostorno maloj, ali birokratski fleksibilnoj i dobro organizovanoj državi. Prilikom promocije „Suze na mezaru“, moga prijatelja Mugdima Galiješavića upoznao sam se s nekim članovima „Unije mladih aktivista“. Znam da pored spomenute organizacije, postoji još niz drugih udruženja, koja, po mom mišljenju, radi efikasnosti, treba uvezati i staviti pod jedan krov.
Dugi niz godina ste živeli u Holandiji. Možete li napraviti neku paralelu između tamošnje bošnjačke zajednice i ove naše u Luksemburgu, te između holandskog i luksemburškog društva uopćeno?
Rekao bih, vrline i mahane našeg naroda su univerzalne. Primorani smo na improvizacije raznih vrsta jer, u najvećem broju ne svojom voljom, promijenili smo geografsko, kulturološko i jezičko podnevlje, što je svojevrstan šhok, koji neminovno u ljudima probudi ono najbolje, ali, nažalost, naročito kada proradi kompleks niže vrijednosti, i najgore. Dakle, došlo je do profilacije u raznim segmentima i na raznim nivoima. Mi u Holandiji, kao i ovdje u Luksemburgu, iako daleko od svoje Bosne, pod kojom podrazumijevam naše historijske granice od prije Berlinskog kongresa, činili smo i činimo što možemo za svoju rodnu grudu. Moja organizacija u Holandiji, „Bosniaks Stichting Most“ naprimjer, kao inicijator, uz supotpisništvo drugih organizacija i institucija čija su sjedišta širom svijeta, zaslužna je za niz rezolucija osude Genocida u Srebrenici, koje su donijeli parlamenti vodećih svjetskih demokracija, a posljednja je bila prošlogodišnja, koju je donio Parlament Australije. Radilo se i, s obzirom da projekt nije okončan, radi se o pismu na engleskom, njemačkom, holandskom i bosanskom jeziku, koje smo povodom obilježavanja Srebreničkog genocida od 2005. godine slali parlamentarcima selektovanih država, a u kojem smo uz podsjetnik na spomenuti zločin postavljali pitanje: Da li ste za fašizam kao sistem?, o čemu smo zahtijevali izjašnjavanje u skupstinskoj proceduri. To je rezultiralo s desetak rezolucija, kojima sada predstoji kapitalizacija, odnosno rad na tome da države donosioci istih ispoštuju sebe i negiranje Srebreničkog genocida, po uzoru na negiranje Holokausta, proglase inkriminirajućim aktom. Jedina država čijim parlamentarcima smo poslali navedeno pismo, a oglušili su se o naš zahtjev, bila je Izrael. Što se drugog dijela pitanja, vezanog za usporedbu Holandije i Luksemburga, tiče, osnovnu razliku vidim u činjenici da je Luksemburg više kosmopolitska država, u kojoj, kao što sam već rekao, teško se je osjećati strancem, pa je ovdje veoma ugodno živjeti.
Za kraj ovog našeg razgovora, imate li možda neku poruku ili savjet koju bi željeli uputiti bošnjačkoj omladini u Luksemburgu?
Spomenuo sam promociju knjige Suza na mezaru, svog prijatelja Mugdima Galijaševića, koju je organizovala BKZ Luksemburga, a gdje sam imao prilike upoznati neke članove UMA. Bez lažne kurtoazije sretan sam što ste se okupili, ali i ponosan na vaša gledišta i način rada. Našoj omladini, u širem smislu, poručio bih da više ne dozvoli sebi dovođenje u poziciju dokazivanja aksioma tipa, ko smo, što smo i odakle smo, jer naš narod ima jedan od najčistijih i najdužih genetskih kodova u Evropi i svijetu, što su dokazali nezavisni međunarodni instituti, koji se bave genetikom naroda, a genetika je egzaktna nauka. Dakle, to poglavlje treba zatvoriti. U simboličkom smislu, u prvom redu, bošnjačka omladina mora raditi na svom jedinstvu kroz simbole. Poštovati grb sa šest Lilium Bosniacum (bošnjačkih ljiljana), njegovati i baštiniti svoju nacionalnu pjesmu „Sevdalinku“, izbjegavati stereotipne podjele na Hercegovce, Sandžaklije, Krajišnike, Posavce, Podrinjce, Bosance… itd. U praktičnom, općem smislu, raditi što više na lobističkom i humanitarnom planu, odnosno povezivanju Luksemburga i drugih zemalja s Bosnom i Hercegovinom, Sandžakom i ostalim historijski bošnjačkim područjima.
Gospodine Agoviću, pričinjavalo mi je zadovoljstvo razgovarati s Vama. Srdačno Vas selamim.
Hvala vama na pozivu. Bilo mi je zadovoljstvo i čast. Selam i pozdrav poštovanim čitateljima vašeg i našeg glasila.
Razgovor vodio: Muhamed ĆEMAN
