Intervju: Vjerski poglavar muslimana Luksemburga, dr. Rabie Fares – ”Sami idemo brže, a zajedno dalje”

Ceman
Autor članka: Ceman 28 listopada, 2020 17:44

Intervju: Vjerski poglavar muslimana Luksemburga, dr. Rabie Fares – ”Sami idemo brže, a zajedno dalje”

.

Razgovarali: Muhamed R. ĆEMAN i Jasmin JAHIĆ – “Institut za istraživanje, edukaciju i interkulturalni dijalog” (IREDI)

 

IREDI: Uvaženi doktore Fares, u oktobru mjesecu 2018. predstavnici muslimana Luksemburga izabrali su Vas da obnašate odgovornost vjerskog poglavara muslimana u Velikom Vojvodstvu. – Od tada su protekle pune dvije godine, što je, nadamo se, dovoljan period za sumiranje prvih stečenih utisaka. Neka to upravo bude polazna tačka ovog našeg razgovora. ̶ Koje su Vaše dosadašnje impresije i zaključci do kojih ste došli tokom boravka među muslimanima Luksemburga i u radu s njima?

Dr. Rabie Fares: Prije svega, želim Vam se zahvaliti na ovom intervjuu i čestitati na informativnom i obrazovnom radu koji provodite u muslimanskoj zajednici Velikog Vojvodstva Luksemburg. Naime, nakon sedmomjesečnog perioda opservacije,  angažiran sam sada nešto duže od godine dana, na puno radno vrijeme na mjestu vjerskog poglavara i/ili muftije u Velikom Vojvodstvu Luksemburg. Zahvaljujem Šuri i muslimanskoj zajednici na tom povjerenju. Molim Allaha da nas podrži i da nam pomogne da iznesemo svoj zadatak dostojanstveno, hrabro i odgovorno.

Najprije pojasnimo da se radi o stvaranju nove funkcije, dakle novog radnog mjesta, jedinstvenog u evropskom pejzažu koje se obavlja u ujedinjenoj organizaciji koja okuplja sve muslimanske senzibilitete.

Moji prvi utisci i zaključci mogu biti sažeti u sljedećim tačkama:

  • U Luksemburgu, slično, kao i u ostalim evropskim zemljama, struktura muslimanske religije i organiziranje upravljanja njome na samom su početku. Mi imamo mogućnost da učimo od naših evropskih susjeda ali da pritom izbjegnemo njihove greške, a nadahnemo se njihovim lijepim inicijativama. Tim više što u Luksemburgu, nakon priznavanja islama, postoji plodan i stabilan teren za uspostavljanje čvrstih temelja, neophodnih za budućnost muslimana Velikog Vojvodstva.
  • Šura, kao Vrhovno starešinstvo muslimana u Luksemburgu, stečevina je koju treba učvrstiti, adut koji treba razviti kako bi mogla postati snažan administrativni i religijski autoritet. Međutim, odsustvo zvaničnog sjedišta dostojnog tog naziva i centralne džamije slabi predstavničku ulogu te time i ugled muslimanske religije. Dakle, riječ je o hitnom i velikom izazovu na koji treba odgovoriti u vrlo bliskoj budućnosti.
  • Islam – sada – počinje da zauzima svoje mjesto u općem religijskom pejzažu Luksemburga. Prije su ostale religije ukazivale na odsustvo muslimanskog sagovornika u međureligijskom dijalogu. Prisustvo vjerskog muslimanskog poglavara popunilo je tu prazninu te omogućilo da ispliva muslimanski stav na razini društvenih izazova, kako u odnosu s državom tako i u odnosima s raznim religijskim i političkim autoritetima na državnoj teritoriji. Moje učešće unutar Vijeća konvencionisanih vjera (Conseildes cultes conventionnés), najvišeg religijskog tijela u zemlji, omogućuje nam da budemo pozitivni i konstruktivni element u donošenju odluka u vezi s budućnošću religije u ovoj zemlji.
  • Postojanje Vakufske fondacije (Fondation Waqf Lëtzebuerg) kao priznate finansijske institucije stečevina je zahvaljujući kojoj se mogu finansirati projekti velikih razmjera koje planira muslimanska zajednica. Aktivnost i rad muslimanske zajednice mogu – stavljanjem u pogon tog mehanizma – postići finansijsku samostalnost. Prvo iskustvo na finansiranju radova na džamijama pokazalo je korisnost i djelotvornost Vakufske fondacije: trentuno je također u razradi više projekata, kao naprimjer, projekt zekata koji će omogućiti institucionaliziranje i prepoznavanje tog važnog, trećeg stuba islama.
  • Što se tiče muslimanskog religijskog pejzaža, svaki islamski centar ima svoje posebnosti, svoje vjernike, svoju sociokulturološku specifičnost i svoj vjerski senzibilitet.

U tom smislu, mogla bi biti primijenjena razna sredstva od kojih su četiri glavna.

Na prvom mjestu, trebalo bi pružiti osnovne pravce poboljšanja u vezi s koordinacijom, približavanjem raznih islamskih centara kao i više zajedničkog rada kako bi se izradila zajednička strategija i sinergija koja pogoduje međusobnom obogaćivanju i produbljivanju obrazovnih i vjerskih oblasti.

Na drugom mjestu, kao još jedno sredstvo koje bi se moglo primijeniti jeste uključivanje više mladih odraslih osoba u ovu oblast upravljanja zajednicom.

Na trećem mjestu, trebalo bi biti podsticajno ako se sestrama ponude prostori namijenjeni njihovom uključivanju i preuzimanju odgovornosti u obrazovnoj oblasti.

I na kraju, više otvorenosti i kulturnog miješanja unutar upravnih odbora džamija mogli bi predstavljati odraz islama koji nas ujedinjuje i okuplja.

Raduje me što uočavam značajan napredak u tim oblastima.

I za završetak ovog prvog pitanja intervjua, htio bih dodati da je neophodno uspostaviti redovnu zvaničnu saradnju s općinskim instancama zemlje na polju poučavanja, obrazovanja i rada imama. U tom smislu, uspostavljeni su kontakti kako bi se odsada radilo na razradi zajedničkih projekata.

 

Mnogi Vas oslovljavaju i nazivom “muftija”, međutim, “vjerski poglavar” je Vaše zvanično zvanje. – Možete li, na samom početku našeg razgovora, pojasniti radi li se u ovom slučaju o klasičnim sinonimima, ili pak postoje suštinske razlike između pomenutih titula? Istovremeno, zamolili bismo Vas da, za naše čitatelje koji možda do sada nisu imali priliku upoznati se s detaljima Vašeg rada, ukratko predstavite svoju misiju.

Zvanično radno mjesto kakvo je precizirano u Zakonu o konvenciji vjerskih zajednica daje zvanje ”vjerski poglavar” kako bi označilo tu vrhovnu vjersku funkciju u zavisnosti od specifičnosti svake religije. Dakle, taj je pojam svrhovito neutralan; međutim, funkcija varira u zavisnosti od različitih vjerskih zajednica.

Naprimjer, za katolike, nadbiskup je predstavnik koji otjelovljuje tu funkciju, dok je za jevrejsku zajednicu to veliki rabin.

Što se tiče funkcioniranja muslimanske zajednice, mi smo bliži načinu rada jevrejske zajednice u Luksemburgu (Consistoire israélite) u onoj mjeri u kojoj postoji jedan izabrani predsjednik s odborom odgovornih osoba, takozvanih svjetovnjaka koji dolaze iz različitih islamskih centara prema izbornom pravilniku koji ne prestaje da se razvija. Kako bismo ilustrirali taj primjer, možemo reći da Šura kao vrhovno predstavničko tijelo upravlja administrativnom stranom i da i muslimanski vjerski poglavar, kao i veliki rabin, sa svoje strane upravlja vjerskim aspektom i osigurava predstavničku ulogu. Jedina razlika je što Šura vodi više islamskih centara dok jevrejska zajednica raspolaže sa jednom centralnom sinagogom.

Što se tiče muslimanske zajednice, sam naziv ne mijenja ništa u prirodi funkcije: to je kulturološki određeno da se u zemljama Balkana, Turskoj, na Srednjem Istoku, u Tunisu i u Libiji govori o ”muftiji”, što je referenca na osmansko naslijeđe. U Egiptu, radije koristimo izraz ”veliki imam”, jednako kao što se na Al Azharu i u nekim drugim zemljama koristi izraz ”šejh”.

U vezi s aktivnostima vjerskog poglavara, one se mijenjaju iz dana u dan, u zavisnosti od onoga što se traži ili u zavisnosti od identificiranih ili izraženih potreba. Poput višefunkcionalnog švicarskog nožića, potrebno je biti prisutan i reaktivan na više frontova, unutar zajednice kao i van nje. To je radno mjesto koje se svakodnevno ponovo stvara i poprima raznorazne oblike, u zavisnosti od problematika, ciljeva i namjera.

Nepostojanje centralne džamije i zvaničnog sjedišta vjerskog poglavara predstavlja, s jedne strane, stvarni nedostatak za vidljivost muslimanske zajednice, a s druge strane taj se nedostatak osjeća u realizaciji naših obrazovnih, akademskih i duhovnih projekata. I iz tog razloga naše su aktivnosti delokalizirane i teško uočljive za vjernike ili ostale vjerske ili političke instance.

Radno vrijeme organizirano je u zavisnosti od potreba, a prije svega u zavisnosti od mogućnosti, pa zato radno vrijeme varira; nekad se radne obaveze obavljaju preko dana, uvečer ili vikendom pa stoga traže veliku prilagodljivost i raspoloživost. Svaka radnja, događaj ili aktivnost zahtijevaju veliku pripremu na svim nivoima. Što se tiče pomoći koju vjerski poglavar može dobiti, postoji svakodnevni kontakt s našim generalnim sekretarom koji koordinira naš raspored obaveza interno i strukturira vrijeme potrebno za zadatke koje trebaju izvršiti različite instance, što čini u dogovoru s vjerskim poglavarom za sve što se tiče teološkog, zakonskog i duhovnog aspekta:

  • Šura (sastanci, projekti od općeg interesa, vanjska komunikacija, medijacija, ekspertiza i vjersko mišljenje, koordiniranje zajedničkih akcija, itd.).
  • Vakuf (vjersko praćenje, savjeti i ekspertiza po pitanju vakufa, zekata, itd.).
  • Islamski centri (predavanja, hutbe, obrazovno i vjersko praćenje, medijacija, …).
  • Imami (sastanci, obuka, koordiniranje i dogovaranje, zajednički rad, itd.)
  • Potrebe vjernika (mišljenje s vjerskog gledišta, bračno i porodično savjetovanje, medijacije, aktuelne teme, …).
  • Objavljivanje članaka, hutbi, predavanja i intervjua na našoj internetskoj i FaceBook

Što se tiče spoljnjih poslova, na državnoj i općinskoj razini, rad se odvija u vidu saradnje u različitim ključnim oblastima:

  • Centri za poučavanje i istraživanje kao što je ”LSRS” (Luxembourg School Religion & Society): učestvovanje u javnim predavanjima, akademski susreti, sastanci na kojima zajednički razmatramo određene teme, itd.
  • Kapelanske usluge u radu s bolnicama (Direkcija bolnice ”Robert Schuman”): projekt asistencije muslimanskih bolesnika i preminulih muslimana, porodica, opremanja bolnice posebnom opremom za posmrtne muslimanske obrede, itd.
  • Veza s Ministarstvom zdravlja (Upravljanje zdravstvenom krizom vezanom za Covid): izrada plana izlaska iz izolacije predstavljenog premijeru na sastanku s ostalim vjerskim poglavarima, teološki praktični vodič za zdravstveno osoblje u praćenju preminulih i bolesnih od Covida.
  • Periodični sastanci s Vijećem konvencionisanih vjera na temu zajedničkih projekata: upravljanje Covidom, rad kapelana, revizija ustava, bilansi…
  • Odnos s Ministarstvom vjera: sastanak s premijerom, ministrom za religije, prilikom imenovanja i predstavljanja plana za izlazak iz izolacije, razgovor o važnim temama (izlaganje potreba na muslimanskom groblju, upravljanja vjerskom zajednic, itd.).
  • Projekti s ”respect/lu”: na polju prevencije radikalizacije, u dogovoru i koordinaciji sa zatvorskim kapelanom (u toku je izrada projekata i obuka).
  • Učešće u međureligijskom dijalogu: naprimjer, Dan ljudskih prava, podrška narodu Rohingya, …)
  • Prisustvo na raznim religijskim događajima (imenovanje vjerskih dužnosnika, kao što je imenovanje biskupa, susreti s pravoslavnim vjerskim poglavarom, kardinalom i velikim rabinom), kulturnim događajima Esch 2022), državnim (Te Deum prilikom državnog praznika, obilježavanje sjećanja na Drugi svjetski rat, …) i evropskim događajima (učešće na simpozijumima obučavanja imama).
  • Uspostavljanje kontakata s ambasadama muslimanskih zemalja kako bismo ih upoznali s našom organizacijom: susret s ambasadama Saudijske Arabije, Jordana i Turske, … kao i s vjerskim tijelima drugih zemalja (Bosna i Hercegovina, Francuska, Njemačka, Belgija…) i s raznim fondacijama (Njemačka, SAD, itd.).

 

Mnogima je zanimljivo i možda nesvakidašnje, pored toga što ste hafiz Kur’ana i dobar poznavalac tradicionalnih islamskih nauka, te pri sebi imate i radno iskustvo imama, također ste i doktor psihologije, te univerzitetski profesor. ̶ Možete li prokomentirati taj spoj, uslovno rečeno, vjerskih i svjetovnih nauka koji imate pri sebi. ̶ U kojoj mjeri Vam je misija vjerskog poglavara olakšana zbog posjedovanja navedenog edukativnog backgrounda?

Imao sam sreće da su me od djetinjstva, u izborima i odlukama o profesionalnom usmjerenju, savjetovali i pratili moji profesori i roditelji. U obrazovanju budućih imama, nastavnika i muftija postojale su s jedne strane, teološke, a s druge svjetovne nauke (matematika, društvene nauke). Tada je bilo teško zamisliti neku drugu putanju izvan one postojeće unutar strukturnih reformi nastavnih programa nastalih na putu sekularizacije većeg broja muslimanskih zemalja.

Složeni su razlozi za razdvajanje te dvije vrste nauka u muslimanskoj historiji, a ne bi ga trebalo biti. Da bi se razumjelo to nadopunjavanje i kombinacija mog ličnog i profesionalnog kursusa, slobodan sam da se kratko osvrnem na svoj životni put. To će omogućiti isticanje logike tog višedisciplinarnog obrazovanja povezanog s mojim ličnim motivacijama.

Time što su me upisali u tradicionalnu školu Kur’ana od prvog razreda osnovne škole, moja je porodica odabrala da me, istovremeno, zadrži i u javnoj školi. Allahovom milošću uspio sam u uzrastu od 13 godina završiti učenje Kur’ana napamet (kaligrafiju i pravila čitanja), a pritom sam uspio uporedo završiti redovnu školu.

U trenutku u kojem sam u koledžu trebao odlučiti kuda dalje, kada sam imao sklonosti i izvjesne nadarenosti prema književnosti i nauci, moja je porodica željela da krenem na studije matematike, a da pritom nastavim i sa studiranjem teologije. Moj otac, profesor filozofije i islamske misli, mnogo me je obogatio u tom smislu.

Kada sam stigao u Francusku u dobi od 17 godina, u sklopu povezivanja porodice, završio sam naučnu maturu, ”Specijalnost matematika” s namjerom da krenem na studije u toj istoj oblasti, a da istovremeno radim kao mladi imam u regiji. Nikad neću zaboraviti pomoć, savjete i podršku koje mi je od mog dolaska u Francusku pružio moj profesor, šejh Ahmed Ali El Habti – veoma obrazovan čovjek i imam već 35 godina u Francuskoj.

To iskustvo rada kao imama sa svim ograničenjima u sekularnom kontekstu – koje me je kao veoma mladog gurnulo u socijalnu i porodičnu problematiku zajednice – nagnat će me da promijenim univerzitetsko usmjerenje i da se specijaliziram u društvenim naukama, tačnije u psihologiji, sve do završavanja doktorata u Parizu.

Naime, uprkos dobijanju nekoliko idžaza, ”dozvola da druge podučavam islamu” (fikh, Kur’an, sira, itd.) u oblasti teoloških nauka, shvatio sam da one nisu dovoljne, ako su izolirane. Pedagogija, poznavanje psihološkog razvoja ljudskog bića, a ponekad i uzroka neuspjeha, sociologija, historija, sve su one nužne da bi se ispunila složena zadaća imama i izgradilo produbljeno vjersko razmišljanje prilagođeno potrebama muslimana koji žive u evropskom kontekstu.

Nakon nekoliko godina rada kao imam, postavljen sam za ”rektora” jednog kulturnog i vjerskog centra u Strasbourgu. Zahtjevnost jednog takvog odgovornog mjesta nagnali su me da krenem na studije Prava i sociologije religija na Pravnom fakultetu u Strasbourgu da bih poslije planirao diplomu ”šefa projekta u socijalnoj i solidarnoj ekonomiji na Fakultetu za političke studije u Parizu.

Nakon tog bogatog iskustva koje mi je bilo dato da proživim, htio sam započeti akademsku karijeru prolazeći kroz jedno drugo, dotad neproživljeno iskustvo kao univerzitetski istraživač i profesor.

Ali Allahova volja me je povela prema ovoj sudbini na mjestu vjerskog poglavara u Luksemburgu. Da kratko odgovorim na drugi dio Vašeg pitanja, to obrazovanje koje pokriva više oblasti neophodno je za profesiju i misiju vjerskog poglavara koja traži promišljanje, reaktivnost i fleksibilnost na dnevnoj osnovi kad se nađemo suočeni s mnogim izazovima našeg vremena. Rad vjerskog poglavara mora počivati na učenoj, dobro razrađenoj, povezanoj i djelotvornoj konstrukciji. Međutim, kao što je govorio rahmetli Alija Izetbegović: ”Da bi mogao biti učitelj na Zemlji, prvo moraš biti učenik Nebesa”.

Što se tiče pustolovine u potrazi za znanjem, žeđi za znanjem kao putem u raj, ona nikada ne smije prestati, kao što je govorio imam Šafija, – Allah mu se smilova –: ”Svaki put kada napredujem u nauci, otkrivam vlastito neznanje”.

Da bi se pronašao način kako se ispravno profesionalno postaviti, a da to bude prilagođeno inovativnoj funkciji čija se složenost priznaje, neophodno je, naprimjer, testirati različite komunikacijske stilove, pokušati različite metode stupanja u kontakt ili u odnos, prilagoditi se neizvjesnostima stvaranja radne mreže, mobilizirati razne sudionike, itd.

Široko polje djelovanja, višestrukost i preklapanje ponekad protivrječnih ciljeva dovode vjerskog poglavara u situaciju da reda po prioritetu svoje aktivnosti u zavisnosti od ljudskih i finansijskih sredstava. Tada je riječ o tome da se relativiziraju ambicije izražene na početku kako bi se usvojile najskromnije, najpraktičnije i one koje je najlakše realizirati.

U pogledu različitih umijeća življenja, autentičnosti, saosjećanja, slušanja, kreativnosti, raspoloživosti i dinamičnosti, sve su to kvaliteti koji su neophodni za zadovoljavajuće obavljanje funkcije vjerskog poglavara.

 

Primjetno je da muslimanska zajednica u Luksemburgu kroz način na koji je organizirana a i zbog mnogih drugih svojih odlika i specifičnosti, i nije baš slična muslimanskim zajednicama u zemljama okruženja. ̶u Francuskoj, Belgiji i u Njemačkoj, a koliko nam je poznato  ̶ organizaciono se značajno razlikuje i od islamskih zajednica u većini preostalih zemalja Zapadne Evrope.  ̶ Shodno Vašim dosadašnjim zapažanjima, koje su po Vama prednosti muslimanske zajednice u Luksemburgu, a koji pak nedostaci i slabosti?

Da bi se napravilo objektivno poređenje, potrebno je – kako se to kaže na jeziku matematike – ceteris paribus sic stantibus – ”bilo kako bilo, sve su stvari jednake između sebe. Ali, sociokulturni kontekst, politike integracije svake evropske zemlje i njena politika prihvatanja imigranata, te, dakle, historija dolaska muslimana, njihovo porijeklo i njihov broj kao i veličina i geografija zemlje koja ih je primila, sve su to faktori ”paraziti” koje – kao što se to kaže na statističkom žargonu – treba uzeti u obzir prije nego što se izvrši poređenje.

Pa ipak, s potrebnim odmakom, moguće je istaknuti i sažeti jake strane muslimanske zajednice u Luksemburgu pod različitim aspektima:

  • Jedinstvo muslimana unutar jedinstvene strukture.

Stvaranje tog jedinstva bilo je olakšano:

  • kulturološkom sličnošću,
  • ograničenim brojem islamskih centara,
  • potrebom države da ima jednog sagovornika radi priznavanje islama,
  • iskrenom spremnošću muslimana da se ujedine kako bi odgovorili na zajedničke izazove,
  • ispoljenom nezavisnošću u odnosu na bilo koji oblik stranog miješanja te, dakle, finansijska samostalnost rasterećena bilo kakvog vanjskog uticaja u upravljanju vjerskim poslovima muslimana u Velikom Vojvodstvu.

Po mom mišljenju, to je najjača strana. Jer ta samostalnost svodi na najmanju mjeru potencijalne unutrašnje podjele i jamči slobodu odlučivanja Šuri i partnerskim udruženjima.

  • Kulturna raznolikost (više od 50 % stanovnika su stranci) povezanih s malim prostorom (otprilike veličine jedne regije u Francuskoj) zemlje koja se, povrh toga, nalazi na raskrsnici Evrope, predstavljaju stvarnu podršku učinkovitoj organizaciji muslimanske zajednice.
  • Odsustvo kolonijalne prošlosti čije uspomene mogu komplicirati život mladih stanovnika potomaka imigracije. Islam je odskora prisutan u Luksemburgu, suprotno od situacije u drugim zemljama gdje živi četvrti ili, čak, peti naraštaj nakon prvih pridošlica. Naime, u drugim evropskim državama, preci predstavljaju prvu generaciju radnika imigranata koji su u početku mislili da će se vratiti u zemlju iz koje su potekli. Dakle, ni na pamet im nije palo da uspostave neku strukturu ili dugotrajnu organizaciju svoje zajednice.
  • Luksemburg je zahvaljujući svojoj dobronamjernoj politici prihvatanja izbjeglica znao dostojanstveno integrirati svoju stranu populaciju i finansijski im pomoći. Naime, prosperitet zemlje i otvaranje tržišta rada, velikodušna porodična politika dovodi do toga da i muslimani, jednako kao i svi ostali građani Velikog Vojvodstva, uživaju u životnom okviru koji odgovara svim ljudima i ukazuje im poštovanje.

Naime, poređenja radi, uočava se u drugim zemljama kako gomilanje socijalnih i ekonomskih problema budi raznorazne napetosti koje se onda kristaliziraju kroz vjerski identitet.

  • Spremnost luksemburške države da prizna vjerske manjine a da se pritom ne miješa u unutrašnje stvari svake od tih religija, u konkretnom slučaju muslimanske religije, jer se time bavi ovaj intervju.

S druge strane, naravno da kulturna integracija i političko predstavljanje predstavljaju dug put koji treba preći u Luksemburgu. Kako god bilo, to što je Vlada priznala islam kao zvaničnu religiju čini temeljni prvi korak na tom putu.

  • Luksemburško muslimansko stanovništvo, većinom bošnjačkog porijekla u srcu Evrope već je živjelo u mješovitim kulturnim kontekstima i poznaje sličnu vjersku organizaciju. Dakle, to stanovništvo uspijeva primijeniti psihosocijalne mehanizme prilagođavanja i integracije u zemlji koja ih je prihvatila.
  • Način demokratskog izbora u udruženjima omogućuje muslimanima da biraju u Šuri svoje predstavnike, potpuno slobodno, a na osnovu kompetentnosti i povjerenja. Pozitivna posljedica toga je da Šura može raspolagati kvalificiranim predstavnicima u raznim oblastima; oni su većinom kadrovi sposobni da daju prijedloge ili odgovore na visini potreba zajednice i izazova koje nosi budućnost.

Naravno da postoje i drugi aspekti koji sadrže i stvari koje treba poboljšati i to su interesantni izazovi na koje treba odgovoriti.

 

Krajem januara 2015. godine, potpisana je Konvencija između vrhovnog starješinstva muslimana  ̶ Šure i države Luksemburg, kojom je islam zvanično priznat u Velikom Vojvodstvu. – Možete li sa svoje pozicije prokomentirati značaj postojanja navedene Konvencije.

Mislim da to priznavanje predstavlja istinsku prekretnicu u historiji muslimana u Luksemburgu. Godinama su se muslimani borili da njihova vjera bude priznata i to nakon više praznih obećanja. Bilo kako bilo, elhamdulillah, istrajnost i jedinstvo muslimana ubrzalo je proces te velike promjene. Zahvaljujući tom ugovoru, odsada muslimani imaju priznato mjesto, jednaki su s drugim religijama. Isto tako, oni raspolažu finansijama koje im omogućuju da bolje odgovore na potrebe religije.

Ta je pravna evolucija odnosa države i religija, u vidu polu-autonomnog režima, omogućila islamu da uspostavi svoj legitimitet.

 

Kako ocjenjujete rad i napore imama u Luksemburgu? Da li ste zadovoljni postojećom suradnjom među imamima?

Ima više profila imama, u zavisnosti od njihovog iskustva, njihove kompetentnosti i njihove dinamičnosti. Čak i ako može doći do nekih pozitivnih ličnih relacija između imama, ti se odnosi još ne provode u konkretne aktivnosti vidljive za zajednicu.

Započeli smo s iskustvom razmjene imama među džamijama i zajedničkog programa u mjesecu Ramazanu prilikom korona izolacije što je zajednica veoma cijenila. Radit ćemo na hitnim projektima kao što je kapelansko-imamska služba, matična evidencija vjenčanja, rođenja i smrti, povelja imama. Zajednički rad je neophodan za uspjeh, kao što kaže afrička poslovica koju jako volim: ”Sam se ide brže, a zajedno dalje”. Trebamo biti na visini ove lijepe kuranske poruke: “… Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; …” (Sura 5, ”Al-Maida”, Trpeza, ajet 2).

Imami su lokomotive voza. Ako se oni ujedine, zajednica će slijediti taj pravac. Kako bi se stvorila snažna dinamičnost i kako bi se ona podstaknula, bilo bi dobro nagraditi lijepe inicijative koje nose imami. Moj je cilj kroz realiziranje obrazovnih projekata od zajedničkog interesa koje finansira Šura, stvoriti bogatu saradnju i uspješan zajednički rad između imama.

I na kraju, vjerujem u zlatnu formulu psihologije rada: zahtjevnost + priznanje = preporod. Mi od naših imama zahtijevamo da kvalitetno rade u zajednici, a zauzvrat im moramo jamčiti priznanje na razini njihove plemenite misije.

 

Poznato nam je da imate redovne kontakte i saradnju s predstavnicima drugih vjerskih zajednica u Luksemburgu.  ̶ Kako ocjenjujete navedene odnose i koji je njihov značaj za muslimansku zajednicu u Luksemburgu i društvo u cjelini?

I zaista, predstavnička funkcija vjerskog poglavara dovodi me redovno u kontakt s predstavnicima ostalih vjerskih zajednica koji su mi izrazili svoje zadovoljstvo tim imenovanjem jer ta funkcija odsada olakšava razmjenu informacija i dijalog.

Ovdje religije imaju tu mogućnost da koegzistiraju na demokratskom prostoru koji svakom muškarcu i svakoj ženi daje pravo da dostojanstveno nosi i izražava svoju vjeru. Dakle, ta je klima povjerenja ugaoni kamen svakog konstruktivnog i dugotrajnog odnosa. Naši su odnosi na samom začetku stvaranja i zadovoljavajući su, trebamo ih još poboljšavati i intenzivirati.

Redovno i u velikom broju sastajemo se prilikom kulturnih i međuvjerskih događaja na državnom nivou. Redovno razmjenjujemo čestitke za naše vjerske praznike.

Međureligijski i međukulturni dijalog između građana jedne te iste zemlje ne može biti sveden na prolazni izbor, kratkotrajnu misao. To je dubok, dugotrajan angažman. To je uvjerenje o onome što je neophodno, u skladu s onim kako nas naša vjera poučava: ”O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. …” (Sura 49, ”Al-Hujurat”, Sobe, ajet 13). Međusobno povjerenje i međusobno poznavanje od suštinskog su značaja za naša pluralistička i sekularizirana društva.

Primjera radi, prilikom zdravstvene krize, uspjeli smo zajedno razgovarati, razmjenjivati informacije u vezi s prakticiranjem religije te zauzeti zajednički stav prije nego što smo se sastali s premijerom. Također sam pokušao unutar Vijeća konvencionisanih vjera – Vrhovnog religijskog tijela zemlje – da predložim radne zajedničke projekte poput teme kapelanske službe.

Ti su odnosi važni za muslimansku zajednicu u onoj mjeri u kojoj islam sada može raspolagati jednim jedinstvenim, kredibilnim glasom koji se izražava u svoje ime, daleko od bilo kakve karikature ili redukcionizma.

Naime, nerijetko se na islam gleda s predrasudama. Shodno tome, često se u vezi s nekim kulturološkim realitetima bude pogrešne predstave što pokatkad dovodi do nerazumijevanja.

Naše prisustvo u društvu jeste jedan od načina na koji svjedočimo o plemenitim vrijednostima islama i ono omogućuje da se borimo protiv predrasuda i slike ukaljanog ugleda u koju je islam prečesto zatvoren.

 

Ne možemo a da se ne dotaknemo i teme COVID-19. Naime, svjedoci smo da je pandemija koronavirusa drastično promijenila navike većine ljudi na Zemlji. Muslimani u Luksemburgu, kao i u većini zemalja svijeta, u jednom periodu na početku pandemije bili su spriječeni obavljati namaze u džematu kao i druge kolektivne ibadete. ̶ Vaše poruke i savjete koje ste upućivali tim povodom, a koje smo objavljivali i na našem portalu, naišli su na itekako dobar prijem kod naših čitatelja. – Kako komentirate reaktivnost muslimanske zajednice u odnosu na pojavu pandemije? Da li su odluke zatvaranja svih džamija u potpunosti bile opravdane gledajući kroz šerijat tj. s vjerske tačke gledišta? Koja je uloga ili bolje rečeno obaveza muslimana  ̶ pojedinačno ali i kolektivno, u situacijama pandemija poput ove koju trenutno proživljavamo?

Svi vagaju težinu zdravstvene situacije koja danas vlada u cijelom svijetu. Džamije, svojom važnom ulogom – a na prvom mjestu – imami, odbori vjerskih udruženja tokom ove krize zaslužuju naše poštovanje, divljenje i našu zahvalnost. Uopćeno gledano, tokom ove krize, muslimanska zajednica postupala je profesionalno i odgovorno u odnosu prema zdravstvenim organima i javnoj vlasti.

Unutar Šure, bili smo za primjer tokom našeg dijaloga s javnim vlastima po pitanju važećih zdravstvenih mjera i mjera koje treba primijeniti konkretno u odnosu na naše obredne potrebe. Također nam je drago zbog kvaliteta koordinacije koju smo imali s našim partnerskim udruženjima.

Od početka ove krize, mi smo, kao muslimani, potvrdili svoje duhovne i ljudske vrijednosti, i to u više pogleda:

  • muslimanska udruženja organizirala su skupljanje donacija kako bi pomogla najsiromašnijim, naročito tokom Ramazana;
  • tokom tog perioda, muslimanski ugostitelji darovali su svakog dana na hiljade obroka zdravstvenom osoblju;
  • na prvoj liniji, u službama reanimacije, bio je, i dalje je veliki broj muslimana zdravstvenih radnika, ljekara i medicinskih sestara i tehničara, koji spašavaju živote;
  • razni pojedinci, preduzeća, udruženja stavljaju svoje talente (umjetničke, kulturne, vjerske, tehničke, organizacione, …) u službu drugih kako bi pomogli da se lakše podnese izolacija, bolest, žalost;
  • naš plan izlaska iz izolacije – koji su svi pozdravili – pokazao je našu sposobnost prilagođavanja u kriznim situacijama, naš organizacijski potencijal i našu reaktivnost na dnevnoj osnovi.

Na početku krize, sigurno da je odluka da zatvorimo džamije bila teška i bolna, ali, prihvatiti Allahovo određenje s nadom i povjerenjem izgleda da je duhovni stav najdostojnijih. Ko je mogao pomisliti da bi Kaba – vrhovno sveto mjesto islama – jednog dana mogla biti zabranjena hadžijama? Proživjeli smo mjesec Ramazan u izolaciji, lišeni naših džamija, ali smo se umjeli prilagoditi i ponovo naučiti da drugačije živimo svoju vjeru. Naš se Ramazan pokazao duboko duhovnim, proživljen u porodici i usredotočen na ono što je sama suština. Ako su vrata naših džamija ostala zatvorena, Allahova vrata su uvijek otvorena, svuda i u svakom trenutku: ”I cijela mi je zemlja data kao džamija”, govorio je Poslanik, neka je Allahova milost i mir na njega. Ne sumnjamo da će nam Allah – svojom Milošću – dati punu nagradu za naš ibadet u zavisnosti od naših nijeta, kao da smo ih zaista obavili u džamiji, kao što to potvrđuje nekoliko Poslanikovih, alejhiselam, hadisa.

Na teološkom planu, iza odluke o zatvaranju džamija stajalo je nekoliko argumenata, prvenstveno argument o zaštiti ljudskog života. Potrebno je – u vezi s tim – naglasiti da je muslimansko kanonsko pravo potpun pravni sistem, prilagodljiv i praktičan. Taj se sistem prilagođava izvanrednim slučajevima i situacijama, dajući specifične izuzimanja i derogacije, u skladu s kuranskim učenjem:

”… i u vjeri vam ništa teško nije propisao…” (Sura 22, ”Al-Hajj”, Hadždž, ajet 78)

” , … – Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate –, …(Sura 2, ”Al-Baqara”, Krava, ajet 185)

”… zato se Allaha bojte koliko god možete… ”. (Sura 64, ”Al-Tagabun”, Samoobmana, ajet 16)

Uostalom, ima u muslimanskom pravu jedna velika teorija: ”fikh nužnosti ‘Ad-Daroura’ i fikh potrebe ‘Al Hajaa”’. To je „teologija hitnosti“ koja se zasniva na određenom broju pravnih pravila zasnovanih na fleksibilnosti, fluidnosti i otklanjanju nelagode. Naprimjer, u smislu prioriteta, pravna norma pretpostavlja:

”Važnije je zaštiti se od nekog zla nego li ostvariti korist”.

Osim toga, svi vjerski propisi uslovljeni su mogućnošću svog ostvarivanja, kao i predodređenošću i kapacitetom da se ispune. Pa ako te predodređenosti nema, onda bi naredba trebala biti podređena ublažavanju i lakoći. Tako može biti predmet potpunog ili djelomičnog poništenja.

U ovom slučaju, obaveza je očito da sačuvamo živote kako bismo izbjegli širenje zaraze. Ovo naročito vrijedi u odnosu na novo žarište zaraze posebno u našim molitvenim mjestima koja su skučena, u kojima je gužva, a ljudi zbijeni jedni uz druge. A prostori koji su najmanje prozračni zaista su najizloženiji širenju ove epidemije, prema onome što je potvrdila Svjetska zdravstvena organizacija i više stručnjaka i infektologa iz cijelog svijeta.

I na koncu, naša uloga kao muslimana (pojedinačno i zajednički) u situacijama pandemije je da:

  • Svjedočimo o našim transcendentnim duhovnim vrijednostima pružanjem dokaza odgovornosti, solidarnosti i međusobnog pomaganja. Budimo solidarniji i humaniji. Mislimo na slabije i siromašnije. Svi smo zajedno na ovom brodu koji plovi po uzburkanom moru i moramo štititi i sebe i druge, a poštovati zdravstvene upute koje mogu spasiti živote. Naše vjerske reference obiluju načelima predostrožnosti. Već sam objavljivao članke koji podsjećaju na ta vjerska načela prevencije, važna temeljna načela koja su se u ovoj krizi pokazala nužnim.
  • Kriza je imala i imat će dramatične posljedice na ekonomskom i socijalnom planu. Suočen s krizom, musliman bi trebao biti optimističniji, mirniji i staloženiji, ne prepuštati se tjeskobi ni panici: ” Reci: ‘Dogodiće nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.’ I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!” (Sura 9, ”At-Tawbah”, Pokajanje, ajet 51).
  • Izbjegavajmo apokaliptične, previše moralizatorske i frustrirajuće razgovore. Vodimo računa o nijansama, budimo lucidni i precizni. Ljudima je potrebna blaga, nježna i ohrabrujuća riječ.
  • Potrebno je izvući lekcije iz ove pandemije: prepoznajmo Allahova dobročinstva kojima nas obasipa, učimo iz svojih grešaka, budimo svjesni svoje krhkosti, vratimo se bitnom, poredajmo po važnosti svoje ciljeve, ponovo uravnotežimo svoj život, bavimo se svojom porodicom, naučimo se skromnosti, itd.

 

Svjedoci smo da je novonastala situacija s pojavom pandemije uspjela destabilizirati društvo na više razina, što je između ostalog otvorilo vrata i pojavi mnoštva teorija zavjere. – Koronavirus, 5G mreža, vakciniranje, lansiranje satelita,… i mnogo drugih tema, preokupiraju znatan dio Zemljine populacije. Mnogi vjeruju da sva ova dešavanja nisu slučajna, već su produkt djelovanja tajnih društava sa ciljem depopulacije stanovništva na Zemlji ili pak enormnog bogaćenja. Nažalost, primjetno je da i mnogi muslimani gledaju na taj način, kroz teoriju zavjere, na aktuelna dešavanja.  ̶- Zamolili bismo Vas da u svojstvu vjerskog poglavara, osobito uzimajući u obzir da ste stručnjak i na polju psihologije, prokomentirate opisani fenomen.

Coronavirus je došao razbiti naše iluzije o ultramodernom i tehnološki naprednom svijetu, došao je podrivati mit o industrijaliziranom društvu i probudio je naše najprirodnije, čak primarne nagone za preživljavanjem (psihološki govoreći).

U ovom slučaju ne čudi što se pojavila iracionalnost kako bi dala objašnjenja o svijetu. Na isti način na koji se naš imuni sistem brani tako što razvija bijela krvna zrnca kako bi se zaštitio, naša psiha razvija strategije odbrane. Istraživanje na polju psihologije pokazalo nam je da su te teorije zavjere i fake news (lažne vijesti) mehanizmi odbrane koji se ponekad koriste kada se nađemo suočeni s uznemirujućom stvarnošću koje se plašimo i koju ne uspijevamo pojmiti, razumjeti ni protumačiti. Taj psihološki mehanizam racionalizacije svijeta (ništa se ne dešava slučajno i sve su orkestrirale skrivene želje, organizacije i sile) mijenja verziju u skladu s promjenom situacije (u početku je riječ o američkoj zavjeri koja je poslije postala kineska, itd.). Izuzev svoje funkcije zaštite od tjeskobe, teorija zavjere ima odliku da bude jednostavna, laka za objasniti i za shvatiti u jednom neizvjesnom svijetu preplavljenom protivrječnim informacijama: međutim, svi događaji imaju jedinstven uzrok što daje povezanost i prividnu logiku tom zavjereničkom načelu.

Teološki, kao što sam na to podsjećao u više navrata, u eri telekomunikacija, budimo lucidniji, odmjereniji i oprezniji u odnosu na neprekidno pretjerano informiranje! Treba odvajati bitno od nebitnog i zadržavati bitno pružajući dokaz o zdravom rasuđivanju. Uvijek trebamo provjeriti pouzdanost naših izvora informiranja, imati kritički duh, procijeniti prije nego što osudimo, u skladu s kuranskom poukom: ”O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili, pokajete.” (Sura 49, ”Al-Hujurât”, Sobe, ajet 6).

Stvoritelj nas upozorava protiv tog nepromišljenog i brzopletog ponašanja: ”Kada saznaju za nešto važno, a tiče se bezbjednosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele da saznaju!” (Sura 4, ”An-Nisâ’”, Žene, ajet 83). Poslanik – neka je Allahova milost i mir na njega – kaže: ”Nema gore laži od one kad se slijepo prenese ono što se čuje!”.

Posmatrajmo, analizirajmo i relativizirajmo! I čuvajmo se svakog konačnog i svakog neopozivog stava! Izbjegavajmo špekuliranje o oblastima za koja nismo nadležni i upitajmo ljude od znanja i umijeća. Radije se obratimo stručnjacima i kompetentnim osobama, u svim oblastima, vjerskoj, medicinskoj, političkoj, socijalnoj: …, „zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi!” (Sura 21, ”Al Anbiyâ’”, Poslanici, ajet 7). Imam utisak da neki ljudi olahko postaju pripravnici istražitelji, pseudo-analitičari i samoproglašeni sveštenici!

 

Primjetan je napredak muslimanske zajednici u Luksemburgu. ̶ Jedinstveno predstavničko tijelo ̶ Šura; potpisivanje Konvencije s državom; zatim upošljavanje generalnog sekretara; konstantno osvježavanje imamskog kadra kroz upošljavanje dva nova hafiza i doškolovavanje dijela postojećeg kadra; uspostavljanje sjedišta Šure na Kirchbergu; osnivanje Waqf Letzebuerg Fondacije i Opservatorija za islamofobiju; a na koncu i Vaš lični angažman, jasni su indikatori da muslimani Luksemburga idu uzlaznom putanjom, te se stiče dojam postojanja određene razvojne vizije unutar vođstva naše zajednice.  ̶ U tom kontekstu, šta možemo očekivati  ̶ kojim projektima će se muslimanska zajednica u Luksemburgu posvetiti u narednom periodu? Koji su to novi izazovi s kojima će muslimani Luksemburga kao kolektivitet biti suočeni?

U Vašem prethodnom pitanju pozabavio sam se adutima aktuelne dinamičnosti muslimanske religije u Luksemburgu. U zavisnosti od mjesta do mjesta, neki su gradovi dinamičniji od drugih. Ta je pozitivna pojava također uočena kod naših susjeda muslimana prilikom njihovog prvog naseljavanja u Evropi. Potpisivanje konvencije kao znak priznavanja islama omogućilo nam je da se bolje strukturiramo i još djelotvornije organiziramo. Zato je ta dinamičnost – koju Vi opisujete – obećavajuća za muslimansku religiju pod uslovom da se razradi učinkovita strategija za budućnost, na polju obrazovanja i poučavanja.

Da bi se to uradilo, pred nama su izazovi na koje trebamo zajednički odgovoriti, jer prije ili kasnije, naći ćemo se suočeni s problematikom identiteta, s problematikom prenošenja obrazovanja i sa sukobima vrijednosti koji neizbježno prate svaki proces akulturacije i integracije. Izazov se sastoji u tome da preduprijedimo takav razvoj situacije time što ćemo odsada misliti na to kako da bolje opskrbimo naše imame potrebnim alatima, da obučimo naše nastavnike i da pružimo podršku roditeljima na njihovom svakodnevnom odgojnom zadatku. Važno je napraviti obrazovne radionice namijenjene svim vrstama publike, organizirati redovne seminare za vjerske kadrove kako bi se bolje nosili sa sve složenijim i zahtjevnijim kontekstom. Na nekoliko sastanaka s imamima razmišljali smo kako da poboljšamo i zajednički organiziramo vjeronauk organiziran u džamijama kako bismo dali djeci i mladima zdrave zajedničke osnove i ključeve razumijevanja islama. S druge strane, potrebno je više podsticati istraživanje i akademsko učenje o islamu i o historiji muslimanske civilizacije.

Dinamičnost naših udruženja ostaje da se izgradi u više oblasti:

  • Podsticati dijalog svih sudionika muslimanske religije kako bi se razvila uzajamna razmjena informacija, razmišljanje o zajedničkim problematikama koje se odnose na muslimansku religiju i istraživanje zajedničkih pravaca. Šura bi mogla organizirati susrete, seminare i simpozijume o raznim tematikama, u radu sa zajednicom u muslimanskoj religiji.
  • Osigurati određenu bliskost između islamskih centara u zemlji, solidarnost među svima, a pritom odbiti nacionalizam, dogmatizam i egoizam. Allah je od nas načinio samo jednu zajednicu koja je, od samog početka islama, živjela u kulturnoj raznolikosti. Dakle, crpeći snagu iz tog duha i tog primjera, možemo se samo međusobno obogaćivati. Bit će izrađeni projekti sa ciljem da se svaki vjerski centar transformira u eksperimentalni projekt vezan za određenu oblast, u zavisnosti od izraženih potreba i kompetencija koje se mogu naći na lokalnoj razini.
  • Potrebno je više prisustva na intelektualnoj, medijskoj i društvenoj sceni, kroz aktivno učešće u općim poslovima. Islamski centri su pozvani i ohrabreni da postepeno grade odnose zasnovane na povjerenju u svojoj općini te da, na općinskoj razini, razvijaju dijalog sa svim činiocima civilnog društva i s ostalim religijama. Naprimjer, projekt Esch2022 predstavlja priliku za muslimane tog grada. Treba je iskoristiti.
  • Promisliti o mjestu omladine i žena u tkivu vjerskih udruženja dajući im također mjesto koje zaslužuju u smislu priznavanja njihovih kompetencija i mogućnosti djelovanja.
  • Ponovo promisliti o statusu imama, kao o profesiji koja se iz korijena mijenja. Ako se želi to zanimanje učiniti privlačnijim za buduće naraštaje, potrebno je definirati zanimanje čiji su obrisi sada previše neodređeni, bolje ga pratiti i nagraditi.
  • Cilj nam je proširiti te međunarodne odnose kako bismo imali koristi od iskustva naših susjeda te ih istovremeno informirati o postojanju Šure i njenoj ulozi u Velikom Vojvodstvu Luksemburg i u Evropi.

I na koncu, kao što sam to upravo spomenuo u više navrata, uspostavljanje, u narednim godinama, adekvatnog centralnog sjedišta muslimanske zajednice, bio bi nezaobilazan projekt. Istraživanja u socijalnoj psihologiji neprestano su pokazivala učinak koji na ponašanje, zadovoljstvo, produktivnost ili na ljudske interakcije mogu imati fizičke karakteristike okruženja.

 

Link za izvorni intervju na francuskom jeziku: http://www.identitet.lu/entretien-chef-de-culte-des-musulmans-au-grand-duche-de-luxembourg-dr-rabie-fares-le-conventionnement-a-permis-au-culte-musulman-dasseoir-sa-legitimite/

.

.

.

 

 

 

 

 

 

 

Ceman
Autor članka: Ceman 28 listopada, 2020 17:44